usmena književnost ili narodna književnost, najstarija forma književnosti koja nastaje i prenosi se usmenim putem. Javlja se u kult. zajednicama koje ne poznaju ili ne upotrebljavaju pismo za knjiž. komunikaciju, već se djela naknadno fiksiraju u pisanom obliku. Djela u. k. predstavljaju početke većine nac. literatura (Homer, Veda, Saga o Nibelunzima, Pjesma o Rolandu). Velikim djelima usmene književnosti pripisuju se značenja mitskoga znanja, religijskih shvaćanja, moralnih vrjednota. Knjiž. vrste u. k. mnogobrojne su, dijele se u tri skupine: jednostavni oblici (poslovica, mit, legenda, saga, bajka, zagonetka), narativni stihovani oblici (ep, epska pjesma, balada, romanca), oblici suvr. u. k. (vicevi, tračevi, lokalne predaje). U romantizmu se u. k. smatrala proizvodom “genija naroda” i cijenila kao izvorno stvaralaštvo. U. k. karakteriziraju specifični umj. postupci (formule, formulaični izrazi, improvizacije, epiteti, kontrasti, sklonost simboličnosti likova i pojava). Suvr. istraživanja u. k. (M. Parry, A. Lord, E. Havelock) upozoravaju na specifičnu ulogu medija u načinu stvaranja i prenošenja književnosti te na stalnu prisutnost usmenih oblika knjiž. komunikacije.