Focije, carigradski patrijarh (Carigrad, o. 820 – o. 898). Rođak i dvorjanik biz. cara Mihaela III. Postavljen za patrijarha 858, ali ga papa Nikola I. nije želio priznati, jer je prijašnji patrijarh Ignacije još bio živ. To je uzrokovalo spor koji se pretvorio u otvoren sukob Zap. i Ist. crkve (tzv. Focijeva shizma, 867); bit sukoba nisu bile teološko-dogmatske razlike, nego pitanje neovisnosti ist. patrijarha od Rima. F. je uklonjen 867, a VIII. ekumenski koncil (869–70) okončao je raskol i rehabilitirao Ignacija. Uz priznanje pape F. je 878. postao patrijarh te je s Rimom sklopio sporazum o rim. jurisdikciji nad Bugarskom. Car Lav VI. smijenio je F. 886., nakon čega se F. povlači u manastir. Svetac je i crkv. otac Ist. crkve. U njegovo doba Ist. je crkva postigla značajne uspjehe (djelovanje braće Ćirila i Metoda u Moravskoj 864; pokrštenje Bugara 864; uređenje crkv. ustroja u Rusiji o. 870; sporazum s papom 879–80. i dr.). U Focijevu knjiž. djelovanju najznačajnija je njegova Bibliotheca, u kojoj su sadržani brojni podaci o starijim piscima i izvodi iz njihovih djela. Pisao i teol. rasprave (o Sv. Duhu, manihejcima, Lat. crkvi i dr.). Njegov sukob s Rimom prethodio je kasnijemu konačnom raskolu (1054) između Ist. i Zap. crkve.