Vranyczany-Dobrinović, barunska obitelj, osamostaljena riječko-karlovačka grana starogradske grane plemićkog roda → Vranjicani. Plemićki pridjevak dobili su prema glavnim obiteljskim sjedištima u Rijeci i Karlovcu, a imali su kuće, palače i posjede u Karlovcu, Zagrebu i u Hrvatskom zagorju. Njezin utemeljitelj Šimun (1762–1844), poslovnu je karijeru počeo kao pomorac i trgovac. Zbog toga što je sa sinom Jurjem bio jedan od vođa protufrancuskog ustanka na Hvaru, nakon njegova sloma emigrirao je u Zagreb. Nakon sloma francuske vlasti na Jadranu preselio se 1815. u Rijeku, gdje je sa sinovima izvozio žito iz Bačke preko Senja i Rijeke u Francusku i druge prekomorske krajeve, a potom i hrastove dužice. Nagli poslovni uspjeh te ženidba s uglednim obiteljima potaknuli su ubrzanu društvenu i stalešku afirmaciju riječko-senjske grane obitelji. Najprije je Šimun 1829. bio primljen u krug austrijskih plemića, zatim je 1832. prihvaćen među riječke patricije, a naposljetku je 1837. uvršten i među hrvatsko-ugarske plemiće. Tri godine kasnije kupio je plemićki posjed Rakitje kraj Zagreba u hrvatsko-ugarskom dijelu Habsburške Monarhije, a 1843. vlastelinstvo ili gospoštiju Kastav u austrijskom dijelu Monarhije, čime je zadovoljio formalne uvjete za pokretanje procedure stjecanja plemićkog naslova vitezova Carstva, koji su 1848. dodijeljeni Šimunovim sinovima. Poslije Šimunove smrti 1844. njegovi sinovi Matteo, → Ambroz ml., Nikola i Ivan ml. utemeljitelji su četiri ogranka, dok je najstariji brat Juraj umro bez potomstva. U vrijeme Šimunove smrti, riječko-karlovački Vranyczanyji bili su jedna od najbogatijih riječkih trgovačkih i brodovlasničkih kuća, koji su svoje bogatstvo temeljili na trgovini hrastovim dužicama u Italiju i Francusku sve do izbijanja Prvoga svjetskoga rata, kada je ta trgovina zamrla. Među članovima obitelji ističu se Ambroz ml., njegov brat Nikola (1804–1876), koji je 1854. u Dubovcu kraj Karlovca utemeljio Karlovačku pivovaru, Nikolin sin → Ljudevit, te → Janko.