formalna istina, načelo postupka po kojemu pravo propisuje kada voditelj postupka mora prihvatiti da je istina utvrđena, bez obzira na njegovo vlastito uvjerenje. Pravo propisuje kakvoću i kolikoću dokaza koji se smatraju dovoljnima za utvrđivanje činjenica; npr. mora se smatrati dokazanom svaka činjenica koja je potvrđena suglasnim iskazom dvojice svjedoka. Nekoć se smatralo da su dovoljni onakvi dokazi koji se danas uopće ne smatraju dokazima, npr. “božji sud”.