Ljudevit Gaj, rad V. Karasa
Gaj, Ljudevit, prvak hrvatskoga narodnog preporoda (Krapina, 8. VII. 1809 – Zagreb, 20. IV. 1872). Iako je odrastao u obitelji u kojoj se govorilo njemačkim jezikom te i sam pisao na njemačkome pjesme i pripovijesti, zarana je počeo pisati pjesme na kajkavskom narječju (Luna, 1826–29). Studij filozofije i prava pohađao u Beču, Grazu i Pešti. Sklonost prema javnom djelovanju iskazivao je već od gimnazijskih dana, kada postupno oblikuje temeljne sastavnice svoje nacionalne ideologije, koja je sadržavala shvaćanje o hrvatskom identitetu te slavenskoj i južnoslavenskoj (ilirskoj) ideji sadržanoj u hrvatskoj kulturnoj tradiciji. Na studiju u Grazu susreo se sa suvremenim srednjoeuropskim modelom naccionalne ideologije te je pozornost počeo posvećivati problematici oblikovanja jedinstvenoga hrvatskog standardnog jezika. Uvidjevši da su tadašnji autoriteti slavistike, Slovenac J. Kopitar i Slovak P. J. Šafarík, u svojim jezično-nacionalnim klasifikacijama podijelili hrvatsko nacionalno područje (proglasivši sve Hrvate štokavce Srbima, a sve Hrvate kajkavce Slovencima), Gaj je vlastitu klasifikaciju (četiri naroda i četiri književna jezika: ruski, češki, poljski i ilirski) izradio oslanjajući se na hrvatsku kulturnu tradiciju i model slovačkog ideologa J. Kollára te je unio u svoju Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja (1830). U svojim ranim rukopisima oblikovao je sustav hrvatske nacionalne ideologije koji je sadržavao predodžbu o etničkoj, jezičnoj i političkoj individualnosti Hrvata doseljenih u VII. stoljeću na “ilirski” prostor Koruške, Kranjske, Štajerske, Istre, Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne. Držao je da su Hrvati po doseljenju imali vlastiti, jedinstven jezik, različit (iako srodan) od srpskoga i slovenskoga jezika. Smatrao je da su osobine prvotnoga hrvatskog jezika najbolje očuvane u kajkavskom narječju. Istodobno je težio stvaranju jedinstvene hrvatske grafije koja bi bila zasnovana na dosljednome monografemskom načelu. U Zagrebu je (od početka 1830-ih) okupio preporodnu jezgru koja je djelovala na stvaranju preduvjeta za izgradnju nacionalnih, kulturnih, prosvjetnih i znanstvenih ustanova prema srednjoeuropskom modelu. Pojavom glasila Novine horvatske s književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska (1835) započela je intenzivna preporodna djelatnost te je njihovim izlaženjem označen početak hrvatskoga narodnog preporoda (→ ilirski pokret). Od 1836. u svoja glasila unosi ilirsko ime (Ilirske narodne novine, Danica ilirska) kao oznaku svojega programa. Isticao je etničko jedinstvo južnih Slavena i ilirsko ime kao etničko ime. Držao da je standardni jezik na štokavskoj osnovici zajednički jezik za sve južne Slavene. Istodobno je u sklopu ilirske cjeline isticao etničku i povijesnu zasebnost Hrvata, Slovenaca, Bugara i Srba, što je postalo klasičnom klasifikacijom u sklopu hrvatske preporodne ideologije. Posvetivši se organiziranju pokreta i agitaciji, Gaj je svojom pjesmom Još Horvatska ni propala (1835) stvorio tip preporodnih budnica i davorija. Pokretu je dao izvanjska obilježja navodnim ilirskim grbom (zvijezda i polumjesec), surkom i crvenkapom. Od druge polovine XIX. stoljeća započinje i s tajnom politikom; uspostavlja veze s Rusijom za koju vjeruje da treba predstavljati središnju državu okupljanja slavenskih naroda. Nakon što su 1841. osnovane Hrvatsko-ugarska i zatim Ilirska narodna stranka, izravno se uključio u politički život. Sudjelujući u radu županijskih skupština, istupio je u Varaždinu 1841. glasovitom krilaticom: “Da Bog živi konstituciju ugarsku, kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!”. U njoj je sažeto iznio hrvatski preporodni program: ugarsko-hrvatsku ustavnost nasuprot tendencijama austrijskog apsolutizma, borbu za samostalnost Hrvatske u sklopu zemalja krune sv. Stjepana te misao o južnoslavenskom etničkom i kulturnom jedinstvu. Nakon odluke dvora da zabrani ilirsko ime i simbole (1843) i ograniči političku djelatnost Narodne stranke, Gaj postupno gubi prvenstvo u preporodnom pokretu. U vrijeme vladavine “ustavobranitelja” i Aleksandra Karađorđevića Gaj usmjerava pozornost i prema Srbiji, a u vezi je i s F. Zachom, agentom poljske emigracije okupljene oko kneza A. Czartoryskog. U vrijeme zasjedanja Ugarskoga sabora 1847. imao je vodeću ulogu u neuspjelim pregovorima hrvatskih političara s L. Kossuthom. Izbijanjem revolucionarnih zbivanja u Monarhiji 1848. ponovno ima istaknutu ulogu u hrvatskom političkom životu i od početka djeluje na imenovanju J. Jelačića hrvatskim banom. S Ivanom Kukuljevićem i Ambrozom Vranyczanyjem član je trijumvirata (do Jelačićeva preuzimanja vlasti). Predvodi veliku deputaciju koja je kralju podnijela → Zahtijevanja naroda i potom obnašao dužnost predsjednika zasebnog odjela za vanjske poslove. Međutim, zbog afere s knezom Milošem Obrenovićem, koji ga je pred Jelačićem optužio za (nikad dokazano) iznuđivanje novca, Gaj gubi ugled i dotadašnje pozicije u političkom životu. Nakon donošenja oktroiranog ustava (1849) Gaj je u svojim glasilima pristao podržavati bečku politiku te su njegove novine od 1850. službeno postale vladino glasilo. Nakon pada apsolutizma 1860. bezuspješno je pokušao ponovno afirmirati ilirsko ime. Protivio se politici Strossmayerove Narodne stranke. Podupirao je centralističku politiku dvora i vladinu Samostalnu demokratsku stranku I. Mažuranića, vjerujući da je do ustavnoga rješenja moguće doći u dogovoru s Krunom. Njegov je posljednji politički spis Misli o nagodbi Hrvatske i Slavonije s vladom (1864), u kojem je branio načela Samostalne narodne stranke i izmirenje načela centralizacije i federacije u budućem ustavnom uređenju Austrije.