kontaktni (dodirni) jezici, jezici koji nastaju pri dodiru dviju ili više jezičnih zajednica, nekom vrstom stapanja (“miješanja”) raznih značajki dotičnih jezika, radi sporazumijevanja među pripadnicima tih zajednica. Tako je u sr. vijeku na osnovi središnjotalijanskih govora (po nekim mišljenjima okcitanskih), s preuzimanjem raznih sastavnica iz španjolskoga, katalonskoga i okcitanskoga te grčkoga, turskoga i arapskoga, nastao jezik nazvan lingua franca ili sabir, koji se na Sredozemlju upotrebljavao u pomorstvu i trgovini do XIX. st.; po prvome se nazivu danas općenito nazivaju razni nadnarodni i međunar. jezici, po drugome pojednostavnjeni k. j. Dalje u razvoju nastaju pidžini (pidgini), složeniji jezici za šire sporazumijevanje. Ako se pidžini upotrebljavaju i kao jezici unutarobiteljske komunikacije pa se prenose na nove naraštaje, tada se takvi jezici nazivaju kreolskima. Neki od današnjih takvih jezika jesu npr.: na engl. osnovici – jamajkanski/jamajčki, krio (u Sijera Leoneu), sranantongo (u Surinamu), tokpisin (u Papui Novoj Gvineji); na francuskoj osnovici – haitski, lujzijanski (u Lujzijani u SAD-u), mauricijuski, sejšelski; na španj. osnovici – ternatenjo i drugi (na Filipinima); na port. osnovici – gvinejski (u Gvineji Bisauu), kapverdski (na Kapverdskim/Zelenortskim otocima), papjamento (Nizozemski Antili); gastarbajterski njemački; hirimotu (u Papui Novoj Gvineji, osnovica je jezik motu); sango (u Srednjoafr. Republici i susjednim zemljama, osnovica je jezik ngabandi), i dr. Takvih je jezika nekad bilo više (osobito pidžinâ).