generalbas (njemački: Generalbass), basova dionica s brojkama (iznad ili ispod nota) za označavanje akorda. Pojavio se u Italiji potkraj XVI. stoljeća kao pomoćno sredstvo pri uvježbavanju vokalnih skladbi, a već oko 1600. postaje način bilježenja pratnje u vokalnim i vokalno-instrumentalnim djelima izvođenima na instrumentima s tipkama (čembalo, klavikord, orgulje) i eventualno kojem žičanom instrumentu (lutnja, teorba). Kako je pratnja tekla neprekidno kroz čitavu skladbu kao njezin sastavni dio, dionica je nazvana continuo (latinski: continuus neprekidan), a kao basova dionica basso continuo (rani primjerci u oratoriju Rappresentatione di Anima et Corpo E. de’ Cavalierija, u Sto crkvenih koncerata Lodovica Viadane, u operama Euridika J. Perija i G. Caccinija). Sviranje continua ubrzo je postalo veoma zahtjevno (izvođač je morao ispravno postavljati i povezivati akorde, voditi linije glasova, imitirati motive i sl.). Iz skladateljske i izvođačke prakse nestao u drugoj polovini XVIII. stoljeća. Od velikog je značenja za razvoj harmonije. Objavljeno je više uputa i udžbenika za izvođenje generalbasa, a i danas se primjenjuje u nastavi harmonije.