germanski jezici, skupina indoeuropske jezične porodice. Današnji se jezici mogu pojednostavnjeno geografski podijeliti na istočne (izumrli: gotski i malopoznati jezici kao vandalski, burgundski i dr.), sjeverne (danski, farerski, islandski, norveški, švedski) i zapadne (engleski, frizijski, visokonjemački, niskonjemački, langobardski i nizozemski). Pragermanski jezik govorio se na jugu Skandinavije i na sjeveru Njemačke otprilike od ←2000 godine. Najstariji je zapis s jedne kacige nađene u Negovi kraj Gornje Radgone (←III. stoljeće do konca I. stoljeća), te imena i riječi u tekstovima na latinskom jeziku (Julije Cezar, Tacit, Plinije). Zapisi runskim pismom, većinom sjevernogermanski, iz vremena su od III. stoljeća nadalje; gotskim je pismom i jezikom pisana Wulfilina Biblija, iz IV. stoljeća (rukopisi sačuvani iz VI. stoljeća). Na temelju arheoloških i jezičnih podataka, podjela starih germanskih plemena sadrži 5 skupina. Sjeverni Germani ostali su u Skandinaviji. Istočni Germani živjeli su otprilike na sjeveru Poljske, kamo su došli potkraj I. stoljeća iz Skandinavije, a poslije su se raselili dalje na jug, istok i zapad. Polapski Germani raselili su se ovako: u III. stoljeću Bavarci, Alemani i Langobardi pošli su na jug, do juga Njemačke i Švicarske te do sjeverne Italije (Langobardi, u Lombardiji). Sjevernomorski Germani bili su Angli, Sasi i Frizi, dio ih je u V. stoljeću otišao u Britaniju. Vezersko-rajnski Germani imali su više plemena, ponajviše su to bili Franci. Te tri posljednje skupine tvore zapadnogermanske jezike.