gitara
gitara, električna
gitara (španj.), žičano trzalačko glazbalo arap. podrijetla. U Europi se spominje poč. XIV. st. kao gui tarra saracenis, a njezin raniji oblik je španj. vihuela de mano. Sastoji se od pačetvorinaste plosnate rezonantne kutije zaobljenih uglova i u sredini lagano udubljenih stranica, pa donekle sliči na brojku 8. Na jednu od kraćih stranica nasađen je plosnati vrat koji završava uređajem za napinjanje žice. U sredini gornje daske rezonatora okrugao je otvor – zvučnica, a niže od nje, bliže donjem rubu, poprečno je nasađen grebenčić za pričvršćavanje žica, koje su napete iznad vrata do uređaja za napinjanje. S gornje strane vrata je hvataljka s prečnicama, koje služe za mijenjanje duljine žica i visine tonova. Glazbalo je prije imalo 4–7, a danas ima 6 žica ugođenih E, A, d, g, h, el (to je tzv. talijanska udezba). Glazba se notira u G-ključu, piše se oktavu više nego što zvuči. Ton se proizvodi trzanjem žica prstima desne ruke ili trzalicom. Služi za solističko sviranje, za pratnju pjevanja ili plesa. Najranije skladbe za g. su iz XVI. st., a XVII. i XVIII st. vrijeme je velikog zamaha u umjetnosti sviranja i stvaranja na g. Potkraj XIX. i prvih desetljeća XX. st. najpoznatiji su M. Fuenllana (XVI. st.), D. Gaultier (XVII. st.), D. A. y Garcia (1784–1849), F. Sor (1784–1839), F. Tarrega (1852–1909), A. Segovia (1893–1987), u Hrvatskoj Ivan Padovec (1800–73) i niz drugih koji su joj se povremeno obraćali (N. Paganini, H. Berlioz, M. de Falla, J. Turina, M. Castelnuovo-Tedesco). Postoje gitare manjih razmjera kojih su žice udešene malu tercu više (terc-g.), veće g. sa žicama udešenima za kvintu dublje (kvintbas g.), pa bas gitara što ju je konstruirao I. Padovec dodavanjem običnoj gitari s lijeve strane vrata 4 bordunske basovske žice. U novije vrijeme u g. se ugrađuju el. uređaji za pojačavanje zvuka; to su električne g., oblikom različite od tradicionalnih, a upotrebljavaju se u raznim jazz, pop i rock sastavima.