grafika (grč.) 1. Djelatnost umnažanja tekstova i lik. prikaza u tiskarstvu; utilitarna grafika: reproduciranje zemljopisnih karata, geometrijskih crteža, znanstv. metoda i instrumenata, shema, knjiga, udžbenika, priručnika i sl. 2. U lik. umjetnostima, skupni naziv za tehn. postupke umnažanja crteža, odn. slikovnog prikaza s pomoću matrice od drva, kovine i kamena, premazane jednom ili više boja i otisnute na listovima specijalnoga papira. Prema materijalu i načinu obrade ploče postoje različite grafičke tehnike: bakropis, bakrorez, drvorez, akvatinta, litografija, suha igla, linorez. Matrica se obrađuje urezivanjem crteža, jetkanjem kem. sredstvima ili fotomehan. putem u zrcalnoj slici. Otiskivanje (reproduciranje) obrađene matrice najprije se obavljalo rukom, a u novije vrijeme posebnim prešama ili tijeskovima. U grafici umjetnik izvodi vlastitu lik. ideju ili reproducira tuđa djela. Svaki graf. otisak s originalne matrice smatra se originalom (izvornikom), pa stoga umjetnici danas redovito potpisuju, uz oznaku rednoga broja grafike, i cjelokupnu nakladu. Do izuma fotografije u XIX. st. grafikom su se dokumentirala različita područja ljudske djelatnosti (arheol. i arhit. spomenici, nošnje, vedute gradova, nar. običaji, krajolici, portreti i dr.).