povijest umjetnosti, znanost koja proučava pov. razvoj lik. umjetnosti (arhitektura, slikarstvo, kiparstvo, grafika i primijenjene umjetnosti). Bavi se istraživanjima odnosa između pojedinih umj. djela, životom i stvaralaštvom pojedinih umjetnika, opisivanjem sadržaja i oblika umj. djela (ikonografija, ikonologija) te proučavanjem odnosa među različitim kulturama uzimajući u obzir polit., društv., vjerske i nac. čimbenike. Zanimanje za spomenike javilo se u antici (Vitruvije), potom u renesansi, os. u traktatima o graditeljstvu i slikarstvu (L. B. Alberti, Leonardo i dr.). Velik doprinos dali su pisci životopisa umjetnika G. Vasari (1550), J. von Sandrart (1675–79) i dr. J. J. Winckelmann svojim je djelom Povijest umjetnosti staroga vijeka (1764) udario temelje modernoj povijesti umjetnosti. Od XIX. st. istražuju se dokumenti, proučavaju izvori i primjenjuje komparativna metoda. Tijekom XX. st. velika se pozornost posvećuje sociol., sociol.-filoz., kult.-filoz. i kult.-psihol. pitanjima.