Marija Terezija Habsburg, rad M. van Mijtensa
Karlo VI. Habsburg
Leopold I. Habsburg
Ferdinand II. Habsburg
Habsburgovci, obiteljski grb
Habsburgovci, jedna od najstarijih europskih vladarskih dinastija, prozvana prema gradu Habsburgu (švicarski kanton Aargau). Rodonačelnik obitelji je grof Guntram (umro oko 950), čiji su potomci u XI. stoljeću gospodari posjeda u Elzasu. Diobom obiteljskih stečevina u prvoj polovini XIII. stoljeća grofu Rudolfu pripale su grofovije Klettgau, Lauffenburg i Rheinfelden, dočim Albrecht stječe grad Habsburg i posjede u Elzasu i Aargauu. Laufenburgovci izumiru 1415, a kraljevski i carski ogranak potječe od Albrechtovih odvjetaka. Njegov je sin Rudolf I. (1218–91) izabran 1273. za njemačkoga kralja; pobjedom nad češkim vladarom Otakarom II. (1278) stječe vojvodski naslov i širi obiteljske stečevine na vojvodstva Austrije i Štajerske. Početkom XIV. stoljeća dinastija je poražena u borbama za češku krunu (1306) i njemačko prijestolje (poslije 1314); nakon bitke kraj Morgartena 1315. gube sve posjede u Švicarskoj. U idućim godinama djeluju na učvršćenju vlasti u nasljednim zemljama; Albrecht II. (umro 1358) stječe (1335) vojvodstva Kranjsku i Korušku, a njegov sin Rudolf (prvi s naslovom nadvojvode) Tirol (1363). Habsburški posjedi podijeljeni su nakon Rudolfove smrti: Albrechtu III. (1349– 95) pripadaju Donja i Gornja Austrija (albertinski ogranak), a Leopoldu III. (1351–86) Koruška, Kranjska, Štajerska i Tirol (leopoldinski ogranak); posjedi su ujedinjeni u doba Fridrika III. (1415– 93). Snažniji uspon obitelji Habsburg započinje u vrijeme Fridrikova sina Maksimilijana I. (1459–1519); uspješnim ženidbenim vezama i diplomatskom aktivnošću postaju jedna od najmoćnijih europskih vladarskih kuća; njegovom ženidbom s nasljednicom Burgundije stječu nizozemske pokrajine, a brakom njegova sina Filipa I. Lijepog (1478–1506) s Ivanom od Kastilje Habsburgovci već u drugom pokoljenju stječu i Španjolsku (Karlo V.). Ugovorom o nasljedstvu s kraljem Vladislavom II. osigurano je Maksimilijanovu unuku češko i hrvatsko-ugarsko prijestolje (Ferdinand I.). Vrhunac moći dostižu u doba Karla V. (1500–58), koji pod svojom vlašću sjedinjuje nizozemske pokrajine, Španjolsku s Napuljem i Sicilijom, kolonijalne stečevine u Americi i austrijske nasljedne zemlje. Dio carstva Karlo je prepustio bratu Ferdinandu I. (1503–64) čime nastaju dvije habsburške vladajuće dinastije: španjolska i austrijska odnosno njemačka. U Španjolskoj su Habsburgovci vladali do smrti Karla II. (1700); od španjolskih posjeda zadržali su Napulj, Siciliju, Milano i španjolsku Nizozemsku. Austrijski ogranak stekao je 1526–27. (Ferdinand I.) češku, hrvatsku i ugarsku krunu te krunu Njemačko-Rimskoga Carstva (1556). Nakon što se smrću Leopolda (1716), sina Karla VI., ogranak ugasio u muškoj liniji, na prijestolje je na osnovi → pragmatičke sankcije još iz 1713. stupila Karlova kći Marija Terezija (1717–80); njezini potomci iz braka s Franjom I. Stjepanom Lotarinškim nazivaju se kućom Habsburg-Lothringen. Marija Terezija i njezin sin i nasljednik Josip II. (1741–90), kao predstavnici prosvijećenog apsolutizma, drže se najmoćnijim habsburškim vladarima. Njezin sin Ferdinand (1754–1806) utemeljitelj je dinastije Austrija-Este; unuk Franjo II. (1768–1835) posljednji je vladar Svetoga Rimskog Carstva Njemačkoga Naroda i prvi austrijski car (kao Franjo I.), a drugi unuk Ferdinand III. (1769–1824) veliki je vojvoda toskanski. Gubitak Italije nakon njezina ujedinjenja Habsburgovci u doba Franje Josipa I. (1830–1916) nastoje nadoknaditi širenjem prema jugoistoku Europe (okupacija i aneksija BiH). Jedini sin Franje Josipa I., prijestolonasljednik Rudolf, izvršio je samoubojstvo (1889), a 1914. u Sarajevu ubijen je u atentatu prijestolonasljednik Franjo Ferdinand. Posljednji Habsburgovac na austro-ugarskom prijestolju, Karlo I. (IV.), abdicirao je 1918, čime Habsburgovci prestaju biti vladajuća dinastija.