harfa
harfa (njem.), žičano trzalačko glazbalo, u raznim oblicima poznato od najstarijih civilizacija (sumerska, egipatska, kineska, indijska, perzijska, helenistička). Možda se razvila od luka dodavanjem više tetiva i pretvaranjem luka u čunjasto-cjevasti rezonator. Prema starim lik. prikazima, takvim lučnim h. nalik su kutne h. sastavljene od dviju stranica pravokutnog ili šiljastokutnog trokuta, od kojih je jedna, oblikovana kao duguljasta plosnata kutija, služila kao rezonator. Spajanjem slobodnih krajeva tih dviju stranica zatvoren je trokut i stvorena okvirna (trokutasta) harfa. Taj se oblik harfe proširio Europom od VII. st. Tijekom idućih stoljeća usavršavana je proširivanjem tonskog opsega (povećanje broja žica), snage zvuka (povećanje rezonatora) i pretvaranjem od dijatonskog u kromatsko glazbalo. Pokušaji pretvaranja h. od dijatonskog u kromatsko glazbalo pojavili su se u XVI. st. izradbom h. s 2 ili 3 reda žica, zatim (druga pol. XVII. st.) s posebnim kukicama za skraćivanje žica i potom pronalaskom uređaja s pedalama, od kojih je najuspješniji onaj Sébastiena Érarda (oko 1810) sa 7 “dvostrukih pedala”. Glazba za h. bilježi se na 2 crtovlja, a h. se upotrebljava kao solističko, komorno i orkestralno glazbalo, os. radi stvaranja posebnih zvučnih ugođaja.