hebrejski jezik, jedan od kanaanskih jezika (s feničkim i punskim, moabitskim i još nekima) iz sjeverozap. grupe (u kojoj su još ugaritski i aramejski) središnje skupine (u njoj je još arapski) zap. dijela semitske grane afrazijskih jezika. Hebrejskim jezikom govori nešto više od 4/5 od oko 6 mil. stanovnika Izraela.
Starohebrejski je jezik poznat iz bibl. tekstova (većina je knjiga Staroga zavjeta bila na njemu, no neki od tih izvornika nisu sačuvani) i nekih drugih, iz vremena od oko ←1200. g. (otad je najstariji dio Staroga zavjeta na tom jeziku, Deborina pjesma, u Suci, 5) do o. ←200. g. (najmlađi, knjiga Danielova). Poslije povratka Židova iz babilonskoga sužanjstva (←539), Židovi s vremenom prelaze na aramejski jezik (u to vrijeme najrašireniji jezik na Bliskom i Sr. istoku), koji također utječe na preostali hebrejski. Kao govornoga jezika nema ga od II/III. st.
Poslijebiblijski hebrejski poznat je po tekstovima od ←II/I. st. pa nadalje (Mišnâ, Tôseftâ, Midrâš i dr.; Mrtvomorski rukopisi, ←II–II. st.); otad ga upotrebljavaju samo rabini i učeni ljudi, i tako i kroz sr. vijek do novijega vremena. Cijelo je vrijeme upotrebljavan u vjerske svrhe. Za vrijeme arap. nadvlasti pod znatnim je utjecajem arapskoga (VII–XII. st.). Postojala su dva oblika: sefardski i aškenaški hebrejski. Sefardi su Židovi rašireni po arap. i tur. zemljama potekli iz musl. Španjolske (i njihov je gl. jezik, ladino, oblik španjolskoga), a Aškenazi su Židovi u Njemačkoj i u Ist. Europi (i njihov je gl. jezik jidiš, potekao od njemačkoga).
Koncem XIX. st. Eliezer Ben-Jehuda objavio je gramatiku i rječnik hebrejskoga, i otada je jezik (ivrit) obnovljen s doseljavanjem Židova u Palestinu. Od 1948. službeni je jezik u Izraelu, a uz njega je to i arapski.