Heraklije I., biz. car (Kapadocija, o. 575 – Carigrad, 11. II. 641). Utemeljitelj dinastije koja je vladala Bizantom 610–717. Zavladao svrgnuvši uzurpatora Foku (610) u politički nepovoljnim okolnostima za Carstvo (Perzijanci su zauzeli Siriju, Palestinu i Egipat, a Slaveni su prodirali u Makedoniju i Traciju te ugrožavali i sam Carigrad). Sklopio mir s Avarima (619), preustrojio vojsku. Uspješno ratovao protiv Perzijanaca (od 622). Nakon pobjede kraj Ninive (628) ponovno stekao izgubljene zemlje te Perzijancima preoteo Kristov križ, što mu je osiguralo istaknuto mjesto u srednjovj. kršć. predaji. Iako je 626. skršio slav.-avarsku opsadu Carigrada, nije mogao spriječiti naseljavanje velikih skupina Slavena diljem Balk. poluotoka i stvaranje njihovih snažnih plemenskih saveza. Koncem svoje vladavine izgubio je Egipat i Siriju koje su zauzeli Arapi. Za njegove vladavine Hrvati su, prema zapisima cara Konstantina Porfirogeneta (O upravljanju Carstvom), iz pradomovine stigli u novu postojbinu te im je H. “naredio da se nastane u zemlji Avara, gdje i danas stanuju”. Ujedno je, prema istom zapisu, H. iz Rima doveo svećenike koji su djelovali na pokrštavanju Hrvata. Iako obje vijesti vjerojatno nisu sasvim pouzdane, činjenica je da od vremena H. biz. stečevine duž Jadrana imaju važnu ulogu u oblikovanju i razvoju hrv. društva.