ikona, sv. Petar, VI–VII. st. manastir sv. Katarine, Sinaj
ikona, Sv. Juraj ubija zmaja, Novgorodska škola, poč. XVI. st., Sankt Peterburg, Ruski muzej
ikona (grč. eikon slika), u kršć. umjetnosti slika na drvu ili platnu s prikazom Krista, Bl. Djevice Marije, svetaca, mučenika rjeđe prizora iz Staroga i Novoga zavjeta. Izvorno se naziv odnosio na svaku sliku bez obzira na materijal i tehniku (kamen, mozaik, bjelokost, kovina i sl.); s vremenom u Ist. (Pravoslavnoj) crkvi i. postaje termin za prenosivu ili pomičnu sliku. Najstarije sačuvane i. su iz VI–VII. st. izvedene tehnikom enkaustike i tempere na dasci rađene po uzoru na helenističke portrete. Likovi su tipizirani i shematizirani, prikazani plošno na zlatnoj pozadini. Crkv. sabor u Carigradu 842. odobrio je slikanje i. po strogim ikonografskim shemama, koje su se stoljećima ponavljale, što znatno otežava datiranje. Za razliku od pravosl. Istoka, gdje je i. imala teološko-kultni značaj, na Zapadu su ikone ostale sveti prikaz, bez dogmatskoga štovanja, otvoren umjetničko-stvaralačkim promjenama. U eur. slikarstvu tijekom XII. st. uvođenjem inovacija i mijenjanem ikonografskih shema, razvija specifičan stil religioznih slika koje se više ne mogu nazivati ikonama. Pod biz. utjecajem razvile su se mnoge škole u Rusiji (novgorodska, moskovska), Grčkoj (atoska, kretska), Srbiji i Makedoniji (hilandarska, ohridska); u Dalmaciji i Istri posebnu cjelinu tvore ikone tzv. kretsko-venec. škole. Ikone (naslikani samo lice i ruke) često se umeću u okove od plemenitih kovina, na kojima su u reljefu prikazani dijelovi odjeće, aureola i ornamenti.