infracrveno zračenje, elektromagn. zračenja valnih duljina većih od valne duljine crvene svjetlosti i kraćih od radiovalova, tj. između 0,75 ěm (750 nm) i 1 milimetra; nastaje zbog vibracija pojedinih atomskih skupina unutar molekule. Nevidljiv dio spektra Sunčeve svjetlosti. Podiže temperaturu tijela na koje pada i zove se (pogrešno) toplinsko zračenje. Otkrio ga je Wilhelm Herschel (1800) u spektru Sunčeve svjetlosti. Infracrvene zrake prodiru kroz maglu pa se koriste za snimanje objekata kroz maglu, oblake i tamu (infracrvena fotografija), os. u voj. svrhe. Prva infracrvena fotografija snimljena je 1880. (W. Abney). I. z. služi i za zagrijavanje prostorija (infracrvene grijalice i svjetiljke), u industriji za sušenje boja i lakova te u medicini za dubinska grijanja (npr. paranazalnih sinusa).