institucionalizam, smjer u društv. znanostima po kojemu je društv. razvitak vezan uz razvitak institucija – navika, običaja, prav. i gosp. subjekata; pravac ekon. misli, nastao poč. XX. st. u Americi kao kritika neoklasične i marksističke ekonomije. Nastavak je njem. i engl. pov. tradicije, uključujući Maxa Webera i Johna Hobsona. Alokaciju gosp. resursa ne određuju tržišne zakonitosti nego organizirane institucije, odn. snaga društv. struktura. Razumijevanje i objašnjenje gosp. aktivnosti ljudi zahtijeva poznavanje uzajamne uvjetovanosti i međuovisnosti ljudskih nagona i refleksa, te običaja, navika i tradicija izraženih u sklopovima poslovnih postupaka. Neke su institucije veoma korisne za napredak društv. zajednice, a druge u određenim razdobljima izazivaju mnoge štetne posljedice. Tako institucija priv. vlasništva, u tijeku društv. evolucije, podčinjava instinkt stvaranja želji za akumulacijom privatnog bogatstva, prije svega priv. vlasništva. Stoga borba za vlasništvo, prestiž i silu ograničava konkurenciju, koja je snižavala cijene i poboljšavala kvalitetu. Prema mišljenju najistaknutijeg predstavnika institucionalizma, Th. B. Veblena, ta se tendencija manifestira u monopolima, održavanju cijena ograničenjem proizvodnje i proširenju kontrole raspodjele. Među vodeće predstavnike te škole još se ubrajaju J. M. Clark, J. R. Commons i W. C. Mitchell, a od tzv. “novih”, K. Galbraith. Kao najvažniji utjecaj institucionalizma ističe se razvitak empiričkih istraživanja na području ekonomije.