intonacija (lat.) 1. Ton ili akord što ga a) prije početka pjevanja zbora a cappella daje zborovođa kako bi pjevači čuli početni ton svoje dionice, b) pratilac daje instrumentom kako bi solisti svoj instrument ugodili prema glasoviru, c) uvodi orguljaš pri bogoslužju i priprema puk na pjevanje. 2. U gregorijanskim napjevima prve riječi liturgijskoga teksta (u psalmodiji initium/inceptio, u motetima riječi tenora koje upućuju na izvor motiva) koje izvodi celebrant ili solist kao uvod zboru. 3. Završni postupak pri izradi glazb. instrumenata kojima se odstranjuju nedostaci kod pojedinih tonova i ujednačuje boja zvuka u svim registrima.