islamska umjetnost, detalj minareta iz Djama
islamska umjetnost, unutrašnjost velike mošeje u Córdobi
islamska umjetnost, minijatura s prizorom iz Nizamijeve Hamse, XVI. st., Oxford, Bodleian Library
islamska umjetnost, grobnica XII. imama u Samarri
islamska umjetnost, emajlirana staklena svjetiljka iz Sirije, XIII. st., New York, Metropolitan Museum
islamska umjetnost (graditeljstvo), lik. stvaranje mnogobrojnih naroda islam. vjeroispovijesti, na golemu području od Indije do zap. Afrike i Španjolske od VII. st. Djelujući kroz gotovo 1500 god. na tako velikom prostranstvu, islam. umjetnost nije jedinstvena; razlikujemo nekoliko stilskih grupa i regionalnih inačica u kojima razaznajemo preuzete i asimilirane elemente predislam. civilizacija: sasanidsko-perzijske, bizantske, koptsko-egipatske i kasnoantičke umjetnosti. U početnoj fazi (stil Omejida) kršć. crkve pretvaraju se u mošeje (Damask) ili upotrebljavaju ostatke ant. arhitekture (Córdoba). U stilu Abasida (do 1000) prevladavaju perz. ormamentalni elementi u štuko tehnici (Samarra). Seldžučki stil (XI–XIII. st.) u cijeloj islam. Aziji stvara mošeju s karakterističnom velikom nišom (ivan), te izgrađuje monumentalne mauzoleje (Perzija). U mamelučkom stilu (XIII–XVI. st.) grade se mauzoleji i grobne mošeje u Egiptu i Siriji. Najraskošniji razvoj doživljava umjetnost islama u maurskome stilu na području Španjolske (Alhambra kraj Granade, XIII., st. i Alcazar u Sevilli). Mauri su na Pirenejskom poluotoku bili graditelji u službi kršć. vladara (stil mudejar, Pilatova kuća u Sevilli iz XVI. st.). Perzijsko-mongolski stil pokazuje utjecaje Dalekoga istoka, razvija uporabu kupola (Samarkand); procvat poglavito minijatura i keramičkih proizvoda. Safavidski stil (1550–1720) daje islam. graditeljstvu nove elemente (kralj. džamija Masadžid-e-Šah u Esfahanu); klasično razdoblje proizvodnje raskošnih ćilima i skupocjenih tkanina. U Indiji se razvio mogulski stil (1520–1800) s izvornom arhitekturom u kamenu (Akdarova mošeja, Crvena palača iz XVI. st., palača Taj Mahal, iz XVII. st. i Biserna palača u Agri). Osman. stil proširio se od 1300. po čitavome Osman. Carstvu s jakim biz. utjecajima (Muratova i Zelena džamija u Bursi, džamija Sulejmana II. u Carigradu, XVI. st., Gazi Husrev-begova u Sarajevu, XVII. st.). Osnovni tip sakralne arhitekture je mošeja, džamija uokvirena zidom s trijemovima koji tvori dvorište u kojem je česma za obredno pranje (šadrvan sebil). U unutrašnjosti građevine je niša, određena za imama (mihrab) i bogato izrezbarena drvena govornica (mimber); uz mošeju je jedan ili više tornjeva (munara, minaret). Ovakav tip razvio se rano (Ibn Tulunova mošeja u Kairu, IX. st.). Često su s njima povezane i vjerske škole (medrese, mektebi) i knjižnice. Pod biz. utjecajem razvila se mošeja centralnoga tipa s kupolom (Omarova mošeja u Jeruzalemu, kraj VII. st.). U islam. graditeljstvu grade se grobnice četvrtasta tlocrta zasvođene kupolom (turbe). Važan je arhit. element luk; u obliku potkove i zastorast (Španjolska) te sedlast i lađast (Perzija). Zidovi, stupovi, kupole i lukovi prekrivaju se ornamentima u opeki, štuku (stalaktitni stropovi), raznobojnom mramoru, fajansi, glaziranim pločicama (azulejos). Motivi su najčešće geometrijski (arabeska), rijetko ljudski ili živi. I. u. zazire od lik. prikazivanja sakralnih i figuralnih tema. Osobit razvoj postiže minijaturno slikarstvo (prijepisi Kurana, prijevodi ant. tekstova i djela perz. pjesnika), najraskošnije u Perziji i Indiji od XV. do XVIII. st. Različite grane primijenjene umjetnosti dosegnule su visoke domete: fajansa, staklo, emajl, drvorezbarstvo, obrada kože, kovine, tekstil te poglavito ćilimarstvo (Anatolija).