ja, zamjenica, riječ kojom čovjek bez upotrebe osobnog imena označuje sama sebe; prvo lice jednine. Ja izražava svijest individue o vlastitoj osobnosti kao jedinstvenom nosiocu svih unutarnjih psihofizičkih funkcija i vanjskih djelovanja – nasuprot svemu drugom, onom. Shvaćanje o ja, jastvu razvija se s čovjekom i njegovim odnosom prema prirodi i ljudskoj zajednici, od prvotnoga plemenskog kolektivizma gdje je ja tek “jedan od nas”, dio prirode, preko antičkoga poimanja ja kao duše ili intelekta, novovjekovnoga shvaćanja mišljenja i jastva kao pretpostavke bivanja (mislim, dakle jesam; Descartes), do radikalnoga shvaćanja ja kao pojedinačne svijesti koja je i temelj sekundarno izvedenoj, ili tek prividnoj stvarnosti (Berkeley). Za apsolutni idealizam (Fichte) svijet je poopćeno ja, njegovo stvaralačko, samodjelatno jedinstvo. Idealističke filozofije u osnovi reinterpretiraju ja, jastvo, od pojedinačnoga (solipsizam) do univerzalističkoga shvaćanja primata svijesti ili duha (Hegel) kao bitka. U kritičkom racionalizmu (Kant) ja, kao transcendentalni subjektivitet, temelj je intencionalnoj spoznaji. Egzistencijalističke filozofije ističu tjeskobnost jastva (Kierkegaard), njegovu bačenost u svijet (Heidegger), u kojem pakao, to su drugi (Sartre). U kršćanstvu i judaizmu, neizrecivost božjega ja, transcendencije, objavljuje se kao “ja sam onaj koji jesam”. U psihologiji (Freud), ja, ego je sloj svijesti u kojem se ukrštaju biološki nagoni i porivi (ono, id) s društvenim vrijednostima i normama (nad-ja, super-ego).