kadenca (tal.) 1. Melodijsko-harmonijsko kretanje pri kraju glazb. fraze nekog odsjeka ili čitave skladbe. Melodijskom k. u srednjovj. crkv. jednoglasju (gregorijanski koral) nazivalo se “padajuće” završetke napjeva. Začetak harmonijskih k. u ranom su višeglasju (IX–XIV. st.) bile formule kretanja tenora (cantus firmus) i njegova kontrapunkta (nazivane clausule, conclusio, fine, terminatio) prema završnom unisonu ili oktavi. 2. Od XVI. st. naziv za solistički (vokalni ili instrum.) virtuozni improvizirajući odlomak umetnut pri kraju stavka ili skladbe. Nastala iz običaja ukrašavanja pretposljednjeg tona u ariji, razvila se os. u XVIII. st. U početku ih se nije bilježilo, a služile su izvođačima za efektno prikazivanje svojih tehn.-improvizatorskih mogućnosti. Poslije iščezava improviziranje i kadence se ispisuju (sami autori ili neki od virtuoza).