kalendar, aztečki, XV. st., México, Nacionalni antropološki muzej
kalendar, P. Ritter Vitezović Misečnik Horvatski, 1692.
kalendar 1. Skup pravila kojima se određuje vremenski tijek i definiraju odnosi vremenskih intervala (dan, tjedan, mjesec, godina), kao i raspored tih jedinica unutar jedne godine. Osnovni vremenski interval je uvijek dan, ali se njegov početak različito računao (mogao je početi s jutrom ili večeri). Sljedeća vremenska jedinica (tjedan) varirala je tijekom povijesti od 10 do 7 dana (staroegip. tjedan imao je 10, rim. 8, babilonski 7 dana). Za duža razdoblja služili su slijed Mjesečevih faza (mjesec) i razdoblje izmjene godišnjih doba, tj. okret Zemlje oko Sunca (godina). K. može biti lunarni (ako se godina računa po fiksnom broju mjeseci), solarni (ako se računa prema okretu Zemlje oko Sunca i onda dijeli na određeni broj mjeseci), te lunisolarni ako se oba ova sustava pokušavaju što bolje uskladiti. Ovom posljednjem tipu pripadaju gotovo svi današnji kalendarski sustavi. Veća razdoblja (određen broj godina) nazivaju se erama. Najpoznatije su ere kršćanska (od Kristova rođenja), hidžretska (od Muhamedova odlaska iz Meke u Medinu 16. VII. 622. god. kršć. ere), bizantska (od stvaranja svijeta postavljenog na 1. IX. ←5508), židovska (od stvaranja svijeta izračunanog na 1. X. ←3761), rimska (od osnutka grada Rima 24. IV. 753), olimpijska (od prve Olimpijade ←1. VII. 776) i dr. Kršć. eru uveo je Dionizije Exiguus (Mali) o. 533. g., a sada je ugl. prihvaćena i u građ. društvima nekršćanske provenijencije te se može smatrati najproširenijom od svih navedenih, dok se hidžretska i žid. ugl. koriste u religiozne potrebe.
Povijest kalendara. Najstariji poznati k. bio je egipatski. Bio je lunaran i sastojao se od 12 mjeseci po 30 dana te 5 dana koji su se dodavali na kraju godine. Mjeseci su bili raspoređeni u tri godišnja doba: vrijeme poplave, sjetve i žetve. Ant. grčki kalendar bio je lunisolaran. Početak god. određivao se ekvinokcijem ili solsticijem, a početak mjeseca mlađakom. Budući da su se opažali znatni pomaci te su se neprestano morali raditi ispravci, važnu reformu k. izvršio je o. ←432. atenski astronom Meton, koji je grupirao god. u skupine od 19 s ukupno 7 prestupnih mjeseci (Metonov ciklus). Kao jedinice manje od mjeseca koristili su se tjedni (7 dana) i dekade (10 dana). Rimski kalendar nastao je pod utjecajem najstarijega grč. kalendara. Godina je isprva bila podijeljena na 10 mjeseci, te je bila kraća od normalne godine. Ispravak se obavljao tijekom 4 godine. Poslije druge god. nakon 23. veljače dodavana su 22 dana, a nakon četvrte 23, čime je ostala pogreška od 1 dana. Sedam mjeseci imalo je po 30 dana, 4 po 31 (Martius, Maius, Quintilis, October), a Februarius 28 dana. Datumi unutar mjeseca određivali su se prema trima orijentacijskim danima: kalendama (1. dan u mjesecu), nonama (5. ili 7. dan u mjesecu) i idama (13. ili 15. dan u mjesecu). Mjesece je svojevoljno mogao umetati ili izostavljati pontifex maximus, što je otvorilo i mogućnost namjernog skraćivanja ili produživanja pojedinih službi. Reformu kalendara odredio je Julije Cezar te je po njemu nazvan julijanskim, a osmislio ju je egip. astronom Sosigen po uzoru na egip. godinu. Da bi se takva godina od 365 dana uskladila s astronomskom, dodatni dani počeli su se dodavati svake treće godine. Novu reformu poduzeo je car August ←8. god., te se do ← 4. godine nisu dodavali prijestupni dani, čime je uspostavljen sklad s prir. kalendarom; mjeseci Quintilis i Sextilis preimenovani su u čast Cezara i Augusta u Julius i Augustus. Iako je on bio prilično točan, još je uvijek julijanska godina bila neznatno duža od realne te se do XVI. st. nakupilo o. 10 dana zaostatka. Novu reformu k. pokrenuo je papa Grgur XIII. (gregorijanski kalendar) bulom Inter gravissimas 22. II. 1582, a osmislio ju je astronom i fizičar iz Napulja Aloisius Lilius (Luigi Lilio Ghiraldi). Ispravak je izvršen preskakanjem od 4. na 15. X. 1582. te određivanjem da i dalje svaka četvrta godina bude prijestupna, ali da se od toga izuzimaju stoljetne godine koje nisu djeljive s 400 (1700, 1800, 1900, 2100. i tako dalje). Gregorijanski kalendar prihvatile su odmah gotovo sve kat. države, dok su ga ostale države prihvatile tek u razdoblju od XVIII. do XX. st. 2. Prikaz jedne kalendarske godine, njezine podjele na mjesece, tjedne i dane; obično uređen lik. prilozima, može biti na jednom listu, bloku ili knjizi, džepni, stolni ili zidni; može isticati Mjesečeve mijene, pojedine nac. ili vjerske praznike, važne datume nac. povijesti, nar. ili imena svetaca, zodijačke znakove i sl. 3. Serijska publikacija, objavljuje se godišnje; uz raznorodne tekstove, donosi pregled dana, tjedana i mjeseci u godini, često s isticanjem vjerskih praznika (crkv. k.), Mjesečevih mijena (ratarski k.) ili drugih važnih datuma namijenjenih pripadnicima različitih zanimanja (pčelarski k., šumarski k., športski k.). Najstariji hrv. sačuvani k. potječu iz XI. st., brojniji su iz XII–XV. st., posebno su zanimljivi ilustrirani glagoljski k.; do kraja XVI. st. izrađivani su na temelju julijanskoga k. Prvi tiskani k. javljaju se u Hrvatskoj nakon Tridentskoga sabora (1582), tj. poslije uvođenja gregorijanskoga k.; sastavljani za više godina, najčešće su tiskani uz molitvenike i druge nabožne knjige. P. Ritter Vitezović izdavao je Kalandarium iliti Misečnik Horvatski (Zagreb, 1691– 1705). U drugoj pol XIX. st. dolazi do stilskog i staleškog razdvajanja k.: k. s knjiž. prilozima domaćih i stranih autora, Dragoljub (1862–1907), Zagrebački pučki kalendar (od 1896), → Danica (1870), Zvonimir (1884–1924), Strossmayer (1907–12) i mnogobrojni drugi.