kapela
kapela (lat.) 1. Naziv za prostorije za molitvu; prvo je to naziv za bogoštovni prostor (oratorij) u kralj. palači u Parizu, gdje se čuvala redovnička haljina sv. Martina Turonskoga, a poslije za sve slične prostorije u dvorcima i palačama. Poslije se grade kapele kao samostalne građevine namijenjene obredima, npr. kao zavjetni dar u doba kuge, kao crkvica bratovštine, krstionica uz katedralu i sl. Naziva se tako i prostor s oltarom prigrađen crkvi (apsidalna uz apsidu, bočna u pokrajnjoj lađi), u sklopu palače, samostana, groblja (grobljanska k.) i dr. K. ima često i grobnicu kada je podižu obitelji s pravom ukopa. K. je i crkvica koja nema krstionice ni svećenika koji je poslužuje; filijalna crkvica u župi. 2. U glazbi, najprije naziv za skupinu pjevača smještavanu u kapeli, poslije za pjevački zbor, a potom i za glazb. (pjevački ili instrum.) sastav na nekom dvoru, odn. za vojničke i druge sastave skromnijeg opsega. Voditelj kapele je kapelnik.