njemačka književnost Nastaje u ranom srednjovj. razdoblju, u kontekstu koji obilježava usmena kultura i usmeni prijenos pripovjednih oblika (bajke, priče, sage, zagonetke i dr.). Tematika te usmene građe vezana je uz starogermansku i staronordijsku mitologiju, a manjim dijelom uz junačke i poganske motive. Razvoj srednjovj. njem. književnosti usporedan je s razvojem njem. knjiž. jezika: prvo razdoblje (starovisokonjemački jezik), od VIII. do XI. st., u književnosti je prezentirano pjesmom o Hildebrandu (“Hildebrandslied”, o. 810), dok razdoblje srednjovisokonjemačkog jezika (od XI. do XVI. st.) predstavlja procvat njemačke srednjovjekovne književnosti u pjesničkim i pripovjednim oblicima. Prva pripovjedna epska djela nastaju u X. st. (ep o Waltheru, alegorijski ep o vuku i lisici). Istom razdoblju pripada i dram. opus benediktinske redovnice Hrotsvith koja piše drame na lat. jeziku s temama iz života prvih kršćana i mučenika. Pod utjecajem francuske junačke epike i viteških romana u XII. i XIII. st. nastaju klasična djela njemačke dvorske književnosti, koju začinje Lamprechtova obrada romana o Aleksandru. Najvažniji predstavnici toga razdoblja su Hartmann von Aue, Wolfram von Eschenbach i Gottfried von Strassburg, koji obrađuju teme iz arturijanskog ciklusa (“Parzival”) i franc. romana (“Tristan i Izolda”). Ideali viteškog svijeta i ideje udvorne ljubavi posebno se oblikuju u srednjovj. njemačkoj poeziji koju stvaraju Minnesängeri (trubaduri), od kojih je najpoznatiji Walther von der Vogelweide, pjesnik i intimnog i soc. izričaja. Oko 1200. nastaje na temeljima starogermanske mitologije Pjesma o Nibelunzima nepoznatog autora, koja prikazuje događaje krvne osvete vezane uz likove Siegfrieda, Brunhilde i Kriemhilde, i predstavljat će trajnu inspiraciju u njem. kulturi (Wagnerov operni ciklus Prsten Nibelunga). Kao i u većini drugih eur. književnosti sr. vijeka, njem. pripovjedna proza razvija se tek od XIV. st. i to vezano uz historiografsko i kronikalno pripovijedanje, ili uz pripovjedne oblike kršć. propovijedi i refleksivne proze (Meister Eckhart). Oko 1400. nastaje najpoznatije njem. srednjovj. prozno djelo “Orač iz Češke”, koje se pripisuje Johannesu von Saazu.
Razdoblje humanizma i renesanse razvija se djelomično pod utjecajem tal. humanizma (filolog i povjesničar Wilibald Pirckheimer), dok je ključnu ulogu za razvoj njem. jezika i književnosti imao reformator Martin Luther, koji je na njem. nar. jezik preveo “Bibliju”. Uz Lutherovu duhovnu liriku, za to je razdoblje značajna i lakrdijaška drama te razvoj usmenih oblika šaljivih priča i lakrdija. U XVI. st. nürnberški obrtnik Hans Sachs nastavlja pjesničku tradiciju građ. lirike. Njegov opsežan i raznolik opus (pjesme, priče, drame) revalorizirao je tek romantizam. Razdoblje klasicizma u njem. književnosti, koje slijedi načela franc. poetike, nije iznijelo djela većih umj. dometa. Martin Opitz stvara prvu književnoteorijsku raspravu, “Knjigu o njemačkom pjesništvu”, posvećenu versifikacijskim oblicima. U baroknoj lirici istaknuto mjesto zauzima mistik Jakob Böhme, a u romanesknoj književnosti Hans Jakob von Grimmelshausen s djelom “Simplicissimus ili pustolovni Nijemac”.
Prosvjetiteljski pokret proširio se po Njemačkoj pol. XVIII. st. J. Ch. Gottsched promicao je racionalistička načela u knjiž. stvaranju, no bez literarnih rezultata. Ep “Mesija” F. G. Klopstocka negira racionalističke ideje i vraća književnost lirskom stilu i elementima mašte. Ključna osoba toga razdoblja, G. E. Lessing, predstavlja most između prosvjetiteljstva i klasicizma, iskazan u djelima “Laokoon” i “Hamburška dramaturgija”, koja se poziva na klas. načela ljepote. Razdoblje od 1750. do 1832. složeno je vrijeme njem. književnosti, u kojem klasicizam dolazi do vrhunca, nastaje pokret Sturm und Drang i začinje se romantizam. Opusi najznačajnijih pisaca toga doba, J. G. Herdera, J. W. Goethea i F. Schillera, imaju razvojni tijek kroz sva tri knjiž. razdoblja. Goethe započinje stvarajući formalno atipično djelo “Faust” na temeljima nar. medijevalnih motiva, a završava paradigmom romantičkog romana “Patnje mladoga Werthera”. Njegovo refleksivno djelo “Pjesništvo i istina” inspirirano je susretom s teoretičarom umjetnosti J. J. Winckelmannom. Dram. pisac F. Schiller, gorljiv predstavnik pokreta Sturm und Drang, piše romantičke drame (“Maria Stuart”, “Wallenstein”, “Wilhelm Tell”). Posebnu važnost književnici toga razdoblja posvećivali su kratkoj priči (Jean Paul, E. Th. A. Hoffman) i lirici (J. Ch. Hölderlin, Novalis, C. Brentano). Sklonost prema iracionalnom i fantastičnom potisnula je klasicističke oblike i antičke motive. Vrhunac romantizma predstavlja H. Heine, koji je u poeziji “svjetskog bola” (Weltschmerz) sabrao razočaravajuća iskustva vlastite generacije, dok se društv. oštrica još jasnije pokazuje u dram. opusu G. Büchnera (“Dantonova smrt”, “Woyzeck”). Realističke tendencije soc. kritike iskazane su u romanima G. Kellera (“Zeleni Heinrich”) i O. Ludwiga.
Kraj XIX. st. označen je u njem. književnosti naturalističkim pokretom koji pokazuje modernističke tendencije (drama “Tkalci” G. Hauptmanna). Impresionizam, simbolizam, esteticizam i ekspresionizam pravci su njem. razdoblja moderne, u kojem se ističu pjesnici R. M. Rilke, S. George, G. Trakl i dramatičar H. von Hoffmanstahl. Obnovitelj pripovjedačke tradicije Thomas Mann u svojim je djelima (“Tonio Kröger”, “Čarobni brijeg”, “Doktor Faustus”) prošao put od socijalnokritičkoga naturalističkog rukopisa do modernističkih postupaka artističke konstrukcije. Uz Manna, ključne figure njem. romaneskne književnosti prve pol. XX. st. svakako su F. Kafka, R. Musil (“Mjesečari”) i H. Broch (“Vergilijeva smrt”, “Mjesečari”). Kafkini romani apsurda (“Zamak”, “Proces”) svojom su hermetičnom konstrukcijom i mračnom vizijom svijeta utjecali na cjelokupnu zapadnoeur. književnost XX. st. U dram. književnosti prijelomnu je ulogu imao B. Brecht oblikujući ideju epskog teatra kojim se dokidaju tradic. postavke o identifikaciji glumca, lika i publike i stvaraju teorijski temelji avangardističkoga kazališta.
Moderna njem. književnost izrazito je modernističkog i postmodernističkog stila. Pripovjedači G. Grass, H. Hesse, H. Böll, dramatičari M. Frisch i P. Weiss, pjesnici K. Krolow i J. Bobrowski, samo su vrhovi bogate knjiž. proizvodnje koja je dala nekoliko nobelovaca (Hesse, Böll, Grass). Njem. književnost druge pol. XX. st. obilježena je temama traume i kolektivne krivnje, koje se analiziraju kako u narativnim tako i u esejističkim djelima (T. Adorno, M. Erzensberger, H. Arendt).