katalog (grč.), sistematizirani popis građe ili predmeta organiziran na temelju određenih, unaprijed utvrđenih kriterija (abecednom, kronološkom, stvarnom i sl.), posrednik između građe i korisnika, rabi se kao pomoćno sredstvo u znanosti, organizaciji rada, trgovini, nakladništvu, knjižarstvu te posebice knjižnici. Knjižnični katalog osnovno je pomagalo za pretraživanje fonda knjižnice; niz je organiziranih zapisa o jedinicama knjižnične građe te iskaz njihova fiz. smještaja u knjižnici (s pomoću → signature). Javlja se na glinenim pločicama, potom na svitcima, od XVI. st. u tiskanom obliku. Od XIX. st. izrađuje se k. na listićima (danas listići jedinstvenoga međunar. formata, 12,5 × 7,5), u XX. st. i na mikroobliku; od sred. 1970-ih pojava online k., poč. 1980-ih poboljšani tzv. OPAC (Online Public Access Catalogue). Postoje različiti k.: matični i mjesni k. služe samo knjižničarima; abecedni autorsko/naslovni k., stvarni k. (stručni i predmetni k.), mješoviti ili ukršteni k. (abecedni k. uključuju elemente predmetnoga k.) te specijalni k. (prikazuju određeni dio knjižničnog fonda – k. serijskih publikacija, k. zaštićenog fonda, k. audiovizualne građe i sl.). Skupni (centralni) k. sadrži pregled građe više knjižnica na užem ili širem području. Prvi poznati skupni k., Registrum librorum Angliae (XII. st.), izradili su franjevci, obuhvaća zbirke 183 samostana u Velikoj Britaniji. Skup popisivanja i opisivanja dokumenata i stvaranja kataloga naziva se katalogizacija; god. 1961. prihvaćena su tzv. Pariška načela kojima su određeni jedinstveni postupci u izradbi odrednica; ujednačavanje bibliografskog i kataložnog opisa; od 1971. objavljuju se međunar. standardi i smjernice za opis svih vrsta knjižne i neknjižne građe (ISBD). 2. U računalstvu, popis s imenima, veličinom i lokacijom datoteka ili prostora za pohranu.