Katarina II. Velika, rad A. Antropova, 1766, Novgorod, Povijesni i umjetnički muzej
Katarina II. Velika (pravim imenom i prezimenom Sophie Auguste Friederike von Anhalt-Zerbst), ruska carica (Szczecin, Poljska, 2. V. 1729 – Carsko Selo, današnji Puškin, 17. XI. 1796). Kći pruskoga kneza Christiana Augusta von Anhalt-Zerbsta. Godine 1745. udala se cara → Petra III. Nakon što je on zbačen u uroti 1762, proglašena je caricom (1762). Težeći proširiti rusku vlast na Poljsku, 1772, u savezu s Austrijom i Prusijom, provodi prvu diobu Poljske, 1793. drugu, a 1795, ugušivši poljski ustanak, i treću, čime Rusija stječe najveći dio nekadašnjega Poljskoga Kraljevstva i postaje europska velesila. Uspješno vodila ratove protiv Osmanskoga Carstva od 1768, stekla crnomorsku obalu od Dnjepra do Dnjestra, 1783. i područje Azovskoga mora s Krimom i Kerčkim vratima. U unutarnjoj politici provodila modernizaciju; kolonizirala s → G. A. Potemkinom nova ruska područja. Ugušila ustanak donskih kozaka → J. Pugačova (1773–75). Za njezina vladanja ruska je diplomacija sve utjecajnija u europskim odnosima; osigurala konvencije s Osmanskim Carstvom o konzularnim predstavništvima i slobodnoj trgovini. Provodila politiku prosvijećenog apsolutizma, održavala veze s vodećim prosvjetiteljima (Voltaire, Diderot) i sama pisala; organizirala kulturni život. Nazivana “Majkom Rusije” i “Semiramidom Sjevera”. Njezin životni put predmet je mnogih umjetničkih djela i interesa povjesničara.