kler (lat. iz grč.), u Bibliji, baština božja, izabrani izr. narod; u ranom kršćanstvu čitava općina vjernika – kršćana. Poslije se naziv sužuje na tzv. duhovni stalež, svećenstvo i redovništvo. Član klera zove se klerik (lat. clericus); klerikom postaje laik kad primi prvu tonzuru. Nekad su postojali u Kat. crkvi niži redovi (ostijarijat, lektorat, egzorcistat, akolitat) i viši redovi (subđakonat, đakonat, prezbiterat), te najviši red: episkopat. Kler se dijeli na regularni (koji živi po monaškim regulama; kod pravoslavnih u narodu zove se i crni kler) i svjetovni ili sekularni (novolat. saecularis) ili mirski (u narodu i bijeli) kler. Klerik mora biti inkardiniran u biskupiju ili red. Kler ima po kanonskim odredbama razne dužnosti i prava; crkv. propisi određuju za članove svjetovnoga klera i posebnu odjeću, a za regularni k. to čine pravila pojedinih redova. Protestanti odbacuju pojam klera, držeći se nauka o općem svećeništvu svih kršćana.