kolo, slavonsko
kolo, skulptura plesa
kolo, nar. skupni ples 1. Narodno k., skupni ples u obliku zatvorenog ili otvorenoga lančanog ili vijugavog kruga; raznolik po broju plesača (paran, neparan) i poretku (muško, žensko, mješovito k.); po stilu i tehnici plesnih koraka (šetni, ukriženi, skakutavi, trčeći i dr.); po tempu (polagano, umjereno, brzo) i glazb. pratnji (uz pjevanje, uz svirku ili bez nje /nijemo k./) te po sadržaju i namjeni (svatovsko, žetveno i sl.). Poznato u svim krajevima svijeta kao magijski i kultni, folkl. ili društv. ples. U Hrvatskoj najraširenija vrsta folkl. plesa (drmeš, karakača, ličko k., linđo, biraće kolo i dr.). 2. Dvoransko k., društv. ples uveden sred. XIX. st. u građ. plesne dvorane (prvo dvoransko kolo sastavio je 1841/42. natporučnik Marko Bogunović), oblikovao u više dijelova figura stanovitom stilizacijom i slobodnom obradom određenih nar. predložaka, po kojima su pobliže označivana (npr. hrvatsko, slavonsko). 3. Vrsta skladbe uvedena u hrv. umj. glazbu potkraj prve pol. XIX. st. kao glazb. podloga dvorskom kolu, kao skladba za koncertnu izvedbu ili kao glazb. broj u glazb.-scenskim djelima, oblikovana određenom obradom glazbe nar. kola. Među prvim autorima bio je V. Lisinski, poslije njega, među ostalim, stvarali su ih Ivan Zajc, Franjo Ks. Kuhač, Antun Dobronić, Ivan Brkanović i, osobito, Jakov Gotovac (glasovito Simfonijsko kolo, i završno kolo iz opere Ero s onoga svijeta).