komunizam (od latinskoga: communis zajednički, opći), izvorno načelo i praksa zajedništva i jednakosti svih ljudi; teorija, ideologija, pokret i poredak u kojima su sredstva za proizvodnju zajedničko vlasništvo, a razdioba dobara vrši se po načelu jednakosti i pravičnosti. Pojmovno obuhvaća različite teorije, utopije, pokrete, organizacije i poretke. Ideje komunizma javljaju se u grčkoj filozofiji, osobito u nekim shvaćanjima stoicizma. Afirmira ih i rano kršćanstvo; raj na zemlji bio bi moguć uklanjanjem grješnoga života, pohlepe i dr., zbog čega je čovjek i protjeran iz raja. Teorije pravedna komunističkoga društva osobito razvijaju T. Campanella i T. More u svojim utopijama, kao i kasniji socijalisti utopisti (Ch. Fourier, R. Owen i dr.). U današnjem političkom značenju pojam je oblikovan unutar radničkoga pokreta XIX. stoljeća, prvenstveno u duhu marksizma i doktrine znanstvenog socijalizma. Prema tumačenju K. Marxa, zakonitost povijesnoga razvoja kao razvoja proizvodnih snaga i klasne borbe, nužno vodi do propasti kapitalističkoga društva zbog neprevladivih opreka između kapitala i rada te do uspostave besklasnoga komunističkog društva. U praksi komunizam označava totalitarni jednostranački sustav bez legalne oporbe, diktaturu komunističke partije kao “avangarde” društvenoga razvitka. Sukob unutar raznih struja radničkoga pokreta potkraj XIX. stoljeća, napose revizionista iz čijih se redova stvaraju socijademokratske stranke, te revolucionarnoga komunističkog krila koje osvaja vodeću poziciju u ruskoj socijaldemokraciji pobjedom u Oktobarskoj revoluciji (1917), donio je prevagu komunističkim strankama, napose u Istočnoj Europi, a osnivanjem Komunističke internacionale (1919) komunizam se javlja kao međunarodno organiziran i državno (SSSR) kontroliran pokret. Kako se ciljevi poboljšanja života ne uspijevaju ostvariti, sve više jača potreba za kontroliranjem društva, te komunističke stranke postaju instrumenti državne represije unutar totalitarnoga, antidemokratskog oblika vlasti. Povremeni pokušaji demokratizacije sustava vlasti (na primjer jugoslavenski eksperiment sa samoupravljanjem) redovito propadaju jer ne mogu istodobno osigurati i vodeću ulogu komunističke partije i politički pluralizam, to jest demokraciju. Zapadnoeuropski komunisti u 1970-ima otklanjaju revolucionarna načela komunističke doktrine (E. Berlinguer i dr.) u korist → eurokomunizma. Kako ni postupno otvaranje sovjetskoga komunističkog sustava (Gorbačovljeva “perestrojka” u SSSR-u) ne uspijeva sačuvati sam jednostranački sustav vlasti, u 1990-ima se komunizam planetarno ruši.