konfucijanizam ili konfucijanstvo, sustav filozofskih, religioznih i političkih načela i životnih pravila što ga je zasnovao Konfucije. Osnovni tekst konfucijanizma predstavlja knjiga Lun yü (Razgovori) ili Analecta, što su je sastavili Konfucijevi sljedbenici. Izvori konfucijanizma sežu u davnu prošlost Kine te se vezuju uz etičke i polit. ideale dinastije Zhon (←XII st.) i carstva prvih kraljeva (←II. tisućljeće). Ti se tragovi vide os. u održavanju shvaćanja o božanskoj (nebeskoj) misiji vladara (kin. “sin neba”), zatim u nazoru o minulome zlatnom dobu harmonije, te u tradic. položaju obitelji, kao prototipu svake društv. organizacije. Stoga je k. mogao predstavljati opću prir. osnovu razvitka kin. misli od prvotnih pučkih nazora o svijetu i životu, do kasnijih kodificiranih načela. Konfucijevu misao prenose i šire 70-ak prvih učenika o kojima se malo zna, zatim mislioci Mencije (Meng-tzu), Hsün-tzu, Mo-tzu, Yang-Chu (prethodnik taoizma) i dr., čija se učenja često razlikuju. Nakon zabrane konfucijanističkog naučavanja pod dinastijom Ch’in (←III st.), uživao je pod dinastijom Han (←206–220) autoritet drž. religije. Potisnut neko vrijeme budizmom i taoizmom, k. se obnavlja i reformira u XI. i XII. st., a gl. su predstavnici tog novokonfucijanizma braća Ch’eng Hao i Ch’engyi, Lu Kin-yan i Chu-Ni. Opći duhovni pokret prate gosp. prosperitet i razvoj filozofije i znanosti. Poč. XVIII. st. car K’ang-hsi dao je kodificirati k. u sustav vjerskih dogmi, čime je nastojao poduprijeti kin. izvornost nasuprot kršć. utjecajima. Zasade konfucijanizma proširile su se s vremenom i izvan Kine, te su sadržane i u tradiciji i kult. životu Japana, Koreje i nekim zemljama jugoist. Azije.