Miroslav Krleža
Krleža, Miroslav, hrvatski književnik (Zagreb, 7. VII. 1893 – Zagreb, 29. XII. 1981). Nakon završene niže gimnazije u Zagrebu, školovao se u mađarskoj kadetskoj školi u Pečuhu, a od 1911. na vojnom učilištu u Budimpešti, koje napušta 1913. Godine 1914. prvi se put javlja književnim tekstovima. Nakon I. svjetskoga rata trajno se nastanjuje u Zagrebu, više od šest desetljeća aktivno djeluje na hrvatskoj i jugoslavenskoj društvenoj i kulturnoj sceni, pokreće mnogobrojne časopise, intenzivno objavljuje književne, publicističke, kritičke i esejističke priloge. Njegova svestrana aktivnost čini ga jednom od nezaobilaznih ličnosti hrvatske književnosti i kulture XX. stoljeća, a snažan utjecaj na sveukupna kulturna i društvena gibanja imao je dugotrajan učinak kako u Hrvatskoj, tako i u jugoslavenskim sredinama. Krleža je vodio nekoliko središnjih književnih revija (Plamen, 1919; Književna republika, 1923–27; Danas, 1934; Pečat, 1939–40), a nakon II. svjetskoga rata nalazio se na čelu Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda (od 1950). Snažno je branio politička stajališta ljevice; premda blizak Komunističkoj partiji i Josipu Brozu Titu, otvoreno se suprotstavio staljinizmu i dogmatskim pozicijama, što će pred II. svjetski rat dovesti do poznatog “sukoba na ljevici”. Pritom se velik broj hrvatskih intelektualaca ljevičara deklariraju kao “krležijanci”. Njegov književni opus obuhvaća više od 50 svezaka, okušao se gotovo u svim žanrovima, od poezije, novele, romana, drame, eseja i polemike do dnevničke i memoarske proze.
M. Krleža Balade Petrice Kerempuha, Zagreb, 1946.
U poeziji se Krleža javlja svojim simfonijama (Pan, 1917; Tri simfonije, 1917) i “ratnom lirikom” (Pjesme I, II, 1918; Lirika, 1919), koje nastaju pod snažnim utjecajima ekspresionizma i sugestivno svjedoče o razdoblju ratnoga kaosa i stradanja, kao i o individualnoj drami. Ipak se vrhuncem njegova pjesničkog stvaralaštva smatra jedna od najboljih knjiga hrvatske poezije uopće, Balade Petrice Kerempuha (1936), u kojoj je u osobitoj kajkavštini ponudio cijeli niz slika i vizija iz hrvatske prošlosti, pritom autentično progovorivši o povijesnim i društvenim sukobima i čovjekovoj sudbini, općeljudskoj nesreći i stradanju. Od samih početaka Krleža piše i dramske tekstove te se kao dramski pisac predstavlja ekspresionističkim, vrlo simboličkim i lirski intoniranim komadima (Legende), ali će punu afirmaciju na kazališnoj sceni doživjeti dramama na teme iz hrvatskoga građanskog društva. Kao najznačajniji hrvatski dramatičar u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, Krleža se potvrđuje dramama Golgota (1926), Gospoda Glembajevi (1928), U agoniji (1931), U logoru (1934) i Vučjak (1934). Na samim počecima njegova proznoga stvaralaštva stoji nezaobilazna zbirka novela i pripovijesti iz razdoblja I. svjetskoga rata Hrvatski bog Mars (1922), kraći romani Tri kavalira gospođice Melanije (1920) i Vražji otok (1924) te Novele (1923). Godine 1932. objavljuje jedan od najcjenjenijih romana u povijesti hrvatske književnosti, Povratak Filipa Latinovicza, u kojem tematizira individualnu i društvenu sudbinu intelektualca u kontekstu provincijalnosti i skučenosti društvenih okvira. Na sličnom tragu sukoba pojedinca s ograničavajućom društvenom okolinom i konvencijama nalazi se i roman Na rubu pameti (1938). Političkoj stvarnosti kritički je otvoren roman Banket u Blitvi (1938; 1962), a kao kruna Krležine proze stoji pozni romaneskni ciklus Zastave (I–V; 1962–75). Izrazita društvena i kulturna Krležina aktivnost popraćena je snažnom spremnošću na obračun sa zastarjelim književnim vrijednostima, društveno-političkom zbiljom i strukturom te ideološkim protivnicima, koja je rezultirala mnogobrojnim stranicama feljtona, polemika, kritičkih tekstova i eseja okupljenih u knjigama Izlet u Rusiju (1926), Moj obračun s njima (1932), Deset krvavih godina (1937), Eppur si muove (1938) i Dijalektički antibarbarus (1939). Krleža je usporedno pisao mnogobrojne esejističke tekstove posvećene hrvatskoj i europskoj književnosti (Rilke, Proust, Ady, Kraus, Baudelaire i dr.), povijesti i umjetnosti (na primjer Podravski motivi, 1933; O Marinu Držiću, 1949; O Erazmu Rotterdamskom, 1953). Vrlo je značajan i opsežan korpus memoarsko-dnevničke proze, u kojoj Krleža nije samo dao prikaz pojedinih epizoda iz vlastitog života nego je, posebno u dnevničkoj prozi, taj žanr poslužio kao prostor za izricanje literarnih, esejističkih i kritičkih misli i meditacija posvećenih velikom broju kako društveno-političkih tema, tako i umjetničkim, književnim i filozofskim problemima (Djetinjstvo u Agramu, 1952; Davni dani, 1956; Dnevnik I–V, 1977). Godine 1976. objavljen je i izbor citata u 5 svezaka pod naslovom Panorama pogleda, pojava i pojmova. Krležino književno djelo te društveno i kulturno značenje, kao i djelovanje i utjecaj koji je ostvario u hrvatskoj kulturi XX. stoljeća u cjelini, čine ga jednom od najznačajnijih figura hrvatske književnosti i povijesti uopće.