Kurdi, indoeuropski narod nastanjen u Kurdistanu (“zemlja Kurda”), podijeljen na 4 države: u Turskoj do 12 milijuna, Iranu oko 5,5 milijuna, Iraku oko 4 milijuna i Siriji oko 700 000; još oko 100 000 Kurda živi u susjednim područjima Armenije, Gruzije i dr., a mnogobrojna je i emigracija u zapadnoeuropskim zemljama (oko 600 000). Nastanjeni na raskrižju drevnih civilizacija uz porječje Tigrisa (asirsko-babilonske, međansko-perzijske), ali u brdovitom području, očuvali su etnički identitet kako naspram Arapa i Turaka, tako i naspram (srodnijih) Iranaca. Tradicionalno plemenska organizacija s rodovima i klanovima, s elementima pučkoga feudalnog ustrojstva seoskih starješina; nekoć su se bavili nomadskim stočarstvom i obiteljski organiziranom zemljoradnjom, danas žive i u velikim gradovima. Po vjeri su muslimani, pretežno suniti. Prvi spomen etnonima čini se da bilježe još sumerski izvori u obliku “zemlje Kurda” (oko ←2100). Suvremenija kurdska plemena javljaju se u povijesti s prihvaćanjem islama u VII. stoljeću. Vrsni ratnici i vojnici plaćenici, često podižu pobune protiv arapskih i seldžučkih vlasti. U XII. stoljeću kurdska dinastija Ajubida (osnivač → Saladin) vlada Egiptom, Sirijom, Hejasom i gornjom Mezopotamijom. U XIII. i XIV. stoljeću Kurdi su uglavnom pod mongolskom vlašću (dinastija Il-kana); u XV. stoljeću njihovo je etničko područje često poprište sukobljavanja između Perzije i Osmanskoga Carstva; u XVI. stoljeću veći dio Kurda ostaje u sastavu osmanske države. Na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće jača kurdski oslobodilački pokret. Iako im je Sèvreskim mirom (1920) obećana uspostava neovisne države, ugovorom u Lausannei (1923) teritorij Kurdistana ostao je podijeljen između Turske, Iraka, Irana i Sirije. Nakon 1945. kurdski oslobodilački pokret i borbu za stvaranje neovisne jedinstvene države opterećivala su unutarnja plemenska suparništva, utjecaji velikih sila i interesi država u sastavu kojih se nalazio nesjedinjeni kurdski teritorij. Godine 1945. utemeljena je Demokratska stranka Kurdistana za Iran i pod njezinim utjecajem u sjeverozapadnom Iranu uspostavljena je autonomna Mahabadska Republika (1945–46) pod vodstvom Qazi Muhammada. Kad je sovjetskim povlačenjem iz Irana izgubila važnu potporu, Mahabadska Republika ukinuta je vojnom intervencijom iranske vojske (1946), a Q. Muhammad je smaknut. Od konca 1950-ih u Iraku jača utjecaj vođe iračkih Kurda → Mula Mustafe al-Barzanija (osnivač Demokratske stranke Kurdistana za Irak), koji radi rješenja kurdskoga pitanja isprva surađuje s revolucionarnom iračkom vladom, a nakon razlaza s iračkim režimom od 1961. predvodi kurdsku pobunu u cilju postizanja autonomije. Njegovoj politici usprotivili su se unutar stranke Ibrahim Ahmad i Džalal (Jalal) Talabani, koji su nastojali ostvariti suradnju s iračkim vlastima. Godine 1970. Irak je Kurdima priznao nacionalna prava te je dogovorena uspostava kurdske autonomije (1974). Odlukama sporazuma odlučno se suprotstavio Barzani, držeći da je autonomnim statusom obuhvaćeno samo oko 60% kurdskoga teritorija. Njegove oružane snage porazila je u travnju 1974. iračka vojska potpomognuta i od nekih kurdskih skupina. Barzani se potom povukao i otišao u SAD. Vodstvo stranke preuzeli su njegovi sinovi Masud i Idris. Njihov suparnik Džalal (Jalal) Talabani utemeljio je Patriotski savez Kurdistana. Izbijanjem iračko-iranskog rata (1980) Iran je podržavao snage Masuda Barzanija i Džalala (Jalala) Talabanija u ratu protiv Iraka. Tijekom rata (do 1988) procjenjuje se da je iračka vojska ubila više stotina tisuća Kurda (upotrijebila je i kemijsko oružje u napadima na kurdska sela), a oko pola milijuna ih je raseljeno unutar Iraka. Sukobi u iračkom dijelu Kurdistana nastavljeni su i tijekom iračkoga napada na Kuvajt, kao i tijekom rata SAD-a i saveznika protiv Iraka (1990–91); 1991. pred iračkom je vojskom oko 1,5 milijuna Kurda izbjeglo u Iran i Tursku. Težeći umanjiti utjecaj Iraka glede rješenja kurdskoga pitanja, SAD je 1992. podupirao suradnju između vodećih stranaka iračkih Kurda i ujedinjene iračke oporbe. Realizaciju kurdske autonomije otežavalo je istodobno suparništvo između iračkih Kurda i sukobi Barzanijevih i Talabanijevih snaga. Nakon više pokušaja za uspostavom primirja, potkraj 1990-ih uglavnom su prestale borbe između kurdskih vojnih i političkih frakcija, a Barzanijeva i Talabanijeva vlada dogovorile su obnovu zajedničkoga parlamenta. Tada je donesena i deklaracija o kurdskoj autonomiji unutar federalnog Iraka. Godine 2003. Kurdi su podržali američko-britansku invaziju na Irak te uspostavili svoju vlast na sjeveru Iraka. Obnovom iračkih civilnih vlasti 2004. i nakon izbora u siječnju 2005. u sklopu podjele vlasti između šijita, sunita i Kurda, Talabani je postao irački predsjednik. Uspostava kurdske autonomije u Iraku odrazila se i na zbivanja u Turskoj, gdje su nacionalna prava Kurda bila negirana. Od 1960-ih u Turskoj je djelovalo više kurdskih političkih stranaka, koje su u 1970-ima poduzimale i manje vojne akcije u cilju uspostave kurdske države. Najradikalnijim istupima u Turskoj se izdvojila Radikalna stranka Kurdistana pod vodstvom Abdullaha Öcalana. Svoja je uporišta formirala na kurdskim područjima u Siriji i Iraku. Nakon više desetljeća gerilskoga ratovanja, Öcalan je 1999. uhvaćen, optužen i osuđen na smrt (smrtna kazna preinačena je poslije u kaznu doživotnoga zatvora). Početkom 2000-ih gerilske snage Radikalne stranke održale su se u sjevernom Iraku. Drži se da je tijekom 1984–2003. u vojnim sukobima između turskih postrojba i gerilaca bilo oko 37 000 poginulih.