lokativ (lat.), u hrv. jeziku, padež koji ovisi o prijedlozima na, o, po, pri, prema, u i odgovara na pitanje na komu, na čemu, o komu itd. Po svojem su postanju besprijedložni lokativi imenica današnji prilozi kao ljeti, zimi (rjeđi su proljeti, jeseni), lani, gore, dolje itd. te prijedlozi kao među i još neki. Označava mjesto (na ulici, po dvorištu, pri drvetu, prema vratima, u kući), vrijeme (u hipu), način (po običaju) i dr. Danas se u oblicima gotovo izjednačio s dativnim oblicima (osim u nekim slučajevima gdje se razlikuje u naglasku, kao u slučáju; u množini, do prije stotinjak godina standardni je jezik imao i različite nastavke za dativ, lokativ i instrumental, npr. krovom, na krovih, pod krovi; ženam, o ženah, sa ženami, itd.).