György Lukács
Lukács, György (pravim imenom i prezimenom György Bernát Löwinger), mađarski filozof (Budimpešta, 13. IV. 1885 – Budimpešta, 5. VI. 1971). Sudjelovao u revoluciji Béle Kuna, 1919. komesar za prosvjetu; za “bijelog terora” odlazi u Austriju i Njemačku. Od 1933. u Sovjetskom Savezu. Nakon rata od 1945. ponovno u Budimpešti, gdje je profesor. Ministar u reformističkoj vladi Imre Nagya 1956, nakon sovjetske intervencije pošteđen, ali uglavnom ostaje “u nemilosti”. Jedan od najistaknutijih interpreta marksizma. U filozofiji mu je najznačajnija analiza ontoloških i povijesno-djelatnih osnova Marxove i Hegelove dijalektike. Čovjek kao (najamni) radnik postaje stvar (roba, objekt), a ta stvar postaje materijalna sila (subjekt) kad spozna vlastitu otuđenu bit i teži (dijalektičkoj) negaciji takve biti. S marksističkoga gledišta obrađuje probleme estetike. Glavna djela: Duša i oblici; Povijest i klasna svijest; Teorija romana; Mladi Hegel; Razaranje uma; Osebujnost estetskoga (I–II); Prilog ontologiji društvenoga bitka.