ljekovito bilje, biljke koje sadrže farmakološki djelatne sastojke (alkaloide, glikozide, saponine, treslovine, eterična ulja, smole, sluzi i dr.) pa se primjenjuju u liječništvu. Liječenje biljem ima tisućljetnu tradiciju još od najstarijih vremena. Onodobni ljekarnici najprije su skupljali samoniklo lj. b. a potom ga i sami uzgajali, uočavajući da djelotvorne tvari nisu ravnomjerno raspoređene u svim biljnim organima, da sadržaj ljekovitih sastojaka iste biljne vrste koleba ovisno o tlu, godišnjem dobu branja, podneblju, postupcima pripreme lijeka i dr. Tako Hipokrat opisuje o. 300 ljekovitih biljaka. U pučkoj medicini često se kombiniraju razne trave i plodovi od kojih se pripravljaju razni “čajevi” čija su ljekovita svojstva općenito potvrđena. Od ljekovitih biljaka koje se rabe i danas najpoznatije su sljez (crni i bijeli), kadulja, kamilica, metvica, timijan, pelin i dr. Zbog razvoja farmaceutske industrije, temeljene na lijekovima sintetskog podrijetla, lj. b. potisnuto je u med. primjeni, ali nije sasvim izgubilo svoje značenje, pa se i danas u prometu nalazi određen broj lijekova biljnog podrijetla.