Niccolò Machiavelli
Machiavelli, Niccolò, tal. politički mislilac i književnik (Firenca, 3. V. 1469 – Firenca, 22. VI. 1527). Obrazovan u humanističkom duhu, mlad ulazi u polit. borbe u Firenci, postavši 1498. drž. tajnik za pitanja vanj. politike i obrane. Obavljao mnoge diplomatske dužnosti u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. Povratkom Medicija na vlast, gubi službu 1512. Prestanak polit. djelatnosti i kućni pritvor okreću ga spisateljskom radu. U najpoznatijem djelu Vladar (1513) raspravlja o oblicima monarhija i dijeli politiku od morala, tvrdeći da se vladar bez podrške naroda može održati na vlasti samo sredstvima sile. Jedan od prvih modernih teoretičara polit. realizma, tvrdi da se u politici mora gledati na bit procesa, a ne na pojavnosti. Služeći se metodama komparativne politike utvrđuje da je najstabilnija građ. monarhija, u kojoj je vladarov autoritet ograničen zakonima. Najbolja je ona vlast u kojoj postoji ravnoteža između triju gl. interesa u državi: vladara, plemstva i građana, odn. naroda. U Raspravama o prvoj dekadi Tita Livija (1517–19) utvrđuje da je republikanski poredak stabilniji od monarhijskoga jer se zasniva na podršci građana, a u Firentinskim povijestima (1520) iznosi svoju koncepciju povijesti kao povijesti soc. sukoba. U Umijeću ratovanja (1527) zagovara ideju naoružanog naroda, za razliku od uobičajenih najamničkih vojska, kao najbolje obrane republike. Cjelinu zakona na kojima se temelji javni poredak M. naziva konstitucijom, tj. ustavom, po čemu ga mnogi smatraju i pretečom teorije ustavne vlasti. U književnosti M. je poznat po svojim stihovima i komedijama, od kojih je najpoznatija Mandragola, koja se smatra najboljom renesansnom komedijom. Pojam makijavelizam, kao cinično i beskrupulozno nastojanje oko postizavanja osobnih ili općih ciljeva, naknadni je derivat izveden iz njegova prvenstveno realističkog shvaćanja politike.