mađarizacija, karikatura I. Havličeka L. Kossuth s banom Hallerom na lancu i turopoljskim mađaronom u kolijevci, 1843.
mađarizacija, proces kojim je mađarski vladajući sloj u razdoblju od kraja XVIII. stoljeća do raspada Austro-Ugarske Monarhije nastojao nametnuti nacionalne mađarske političke, jezične i kulturne vrijednosti nemađarskim narodima, kao na primjer Slovacima, Hrvatima i drugima u zemljama krune sv. Stjepana (Ugarska). Početak postojane mađarizacije hrvatskoga društva smatra se zajednički Ugarsko-hrvatski sabor održan u Budimu i Bratislavi tijekom 1790–91. Na tom su saboru Hrvati, pod pritiskom sve jače germanizacije, žrtvovali svoju upravnu i financijsku samostalnost u korist Ugarskoga namjesničkog vijeća. Mađari su pokušali nametnuti i mađarski jezik u sve zemlje ugarske krune. Tomu su se hrvatski poslanici usprotivili, pa je u Hrvatskoj i Slavoniji latinski i dalje ostao uredovni jezik. Ipak, 1791. Hrvatski sabor donio je odluku da se nastava mađarskoga jezika uvede u škole kao neobvezatni predmet. Godine 1835. kralj Ferdinand V. (→ Ferdinand I.) uskratio je potvrdu zaključka Ugarskoga sabora iz iste godine da se u Hrvatskoj uvede mađarski jezik kao službeni. Unatoč odluci Hrvatskoga sabora iz rujna 1847, kojom je hrvatski jezik proglašen službenim i diplomatičkim (umjesto latinskoga), te onoj od 23. listopada 1847, kojom se hrvatski jezik trebao uvesti u sve hrvatske škole, Mađari su i nadalje ustrajali u namjeri nametanja mađarskoga jezika. Osim jezičnog aspekta mađarizacije, vrlo je važan bio i politički pritisak Ugarske kojim se postojano nastojalo negirati samostalni državno-pravni položaj Hrvatske, unatoč argumentima utemeljenima na tada popularnim takozvanim prirodnim i povijesnim načelima kojima je Hrvatski sabor nastojao obraniti hrvatsku samostalnost. Suprotstavljajući se političkim težnjama mađarskoga nacionalnog pokreta na čelu s → L. Kossuthom, koji je zahtijevao preobrazbu ugarskoga dijela Habsburške Monarhije u jedinstvenu državu u kojoj bi samo Mađari bili politički narod, Hrvati su 1840-ih isticali ideju austroslavizma. Tim političkim programom zastupnici Hrvatskoga sabora zatražili su da Hrvatska sa slavenskim zemljama i dijelom južne Ugarske (Vojvodinom) bude jedna od federalnih jedinica Monarhije. Takvo suprotstavljanje mađarskim integralističkim težnjama, čiji je cilj bio osamostaljenje Hrvatske od Kraljevine Ugarske, dovelo je do rata s Mađarima 1848. U razdoblju nakon Austro-ugarske i Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868–1918) središnje vlasti u Budimpešti nastavile su proces mađarizacije nemađarskih naroda u ugarskom dijelu monarhije. Unatoč činjenici što je nagodbom dobila samoupravu u zakonodavstvu, upravi, sudstvu, školstvu i vjerskim pitanjima, Hrvatska je i dalje ostala ovisna o Ugarskoj, što se osobito očitovalo u činjenici da je hrvatskoga bana imenovao vladar na prijedlog i uz odobrenje ugarskoga ministra predsjednika. I potkraj XIX. i početkom XX. stoljeća mađarski su političari ustrajno nastojali provesti mađarizaciju u Hrvatskoj što je u dva navrata (1883. i 1903) izazvalo žestok otpor Hrvata. Tako je 1883, nakon donošenja odredbe o postavljanju mađarskih grbova i dvojezičnih natpisa na zgradu Financijske uprave u Zagrebu, došlo do nemira u Zagrebu, Karlovcu i nekim drugim gradovima i selima u Hrvatskoj. Posljednji snažan izražaj nastojanja mađarizacije Hrvatske dogodio se u vrijeme bana → Khuen-Héderváryja, kada se otvaraju mađarske škole, mađarski jezik postaje obvezan u realnim gimnazijama, a ugarske vlasti miješaju se u financijsku samostalnost Hrvatske. To je izazvalo otpor hrvatskoga pučanstva 1903, došlo je do velikih nemira i krvoprolića. Odjek tih događaja u svjetskoj javnosti prisilio je mađarske političare na ukidanje odluka koji su označavali mađarizaciju te je doveo do Khuenove ostavke.