mađaroni, pogrdan naziv za članove Hrvatsko-ugarske stranke koju je pod nazivom Horvatsko-vugerska stranka osnovao 1841. jedan dio hrvatskoga plemstva (Draškovići, Erdődy, Rauch, Jelačić, turopoljski komeš A. Josipović i dr.). Mađaroni su bili pobornici očuvanja feudalnoga društvenog uređenja, željeli su što tješnju političku i gospodarsku povezanost između Hrvatske i Ugarske i zahtijevali uvođenje mađarskoga jezika kao službenoga u Hrvatsku. Glede jezika iznijeli su program borbe protiv ilirskoga (štokavskog) narječja, a za održanje horvatskoga, to jest kajkavskoga narječja. Osobito su bili bliski Kossuthovoj Reformnoj stranci. Velikoj nepopularnosti mađarona među Hrvatima pridonijelo je krvoproliće na Markovu trgu u Zagrebu (29. srpnja 1845), u povijesti poznato kao → Srpanjske žrtve. Godine 1849. mađaroni su kao politička stranka prestali postojati. Poslije sloma → Bachova apsolutizma i uspostave ustavnog života, mađaroni su 1860. utemeljili Unionističku stranku, poznatu i kao Ustavno-liberalna stranka. Već na zasjedanju Hrvatskoga sabora 1861, na kojem se uglavnom raspravljalo o odnosima Hrvatske i Ugarske, unionisti su se pokazali kao pravi sljednici mađaronske politike. Unionistički zastupnici, predvođeni grofom Julijem Jankovićem Daruvarskim i → Mirkom Bogovićem, tražili su bezuvjetnu uniju s Ugarskom. Kada su 1865. održani izbori za Hrvatski sabor, Narodna i Unionistička stranka dobile su većinu. Godine 1867. za banskoga namjesnika postavljen je → Levin Rauch, čiji je zadatak bio provođenje Hrvatsko-ugarske nagodbe. On je izmijenio izborni red i nakon političkih pritisaka dobio u Saboru unionističku većinu. U siječnju 1868. izabran je kraljevinski odbor od 12 članova, isključivo unionista odanih Rauchu, koji je otputovao u Budimpeštu na pregovore o → Hrvatsko-ugarskoj nagodbi. U srpnju iste godine unionisti, odnosno mađaroni, postigli su svoj cilj te pridonijeli potpisivanju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Kada je 18. studenoga 1868. Hrvatski sabor, u kojem je bila većina unionista, prihvatio Nagodbu, unionisti su ostvarili smisao svojega političkog postojanja. No, na izborima 1871/72, zbog nepopularnosti njihova političkoga, socijalnog i državno-pravnog programa, doživjeli su potpun slom.