slovačka književnost. U vrijeme početaka pismenosti nastaju moravsko-panonske legende koje opisuju život Ćirila i Metoda. Latinski jezik istisnuo je staroslavenski već u X. stoljeću. Od XV. stoljeća slovačko građanstvo prihvaća češki jezik, a otada potječu najstariji spomenici češkoga jezika među Slovacima. Važno mjesto u slovačkoj književnosti XVI. i XVII. stoljeća zauzima povijesni ep s feudalnim motivima. “Siladi a Hadmazi” viteški je roman u stihovima, vjerojatno preveden s latinskoga. Pučko pjesništvo, uz poganske elemente, obuhvaća nabožne pjesme, kršćanske legende, biblijsku tematiku. Među pjesnicima humanistima došao je na glas Martin Rakovský (oko 1535–89), wittenberški i praški student, autor elegija i epigrama, pisac djela “O svjetovnom vrhovništvu”. Pjesnik Jakub Jakobeus (oko 1591–1645), evangelički svećenik, u djelu “Suze, uzdasi i molbe slovačkoga naroda” oplakuje žalosnu sudbinu Slovaka. S reformacijom ulazi češki jezik i u crkvene obrede. Najvažniji su pisci toga vremena Ondrej Lucae (1596 – oko 1670) i Jan Milochovský (oko 1630–84), koji u djelu “Ukras svjetovne vlasti” raspravlja o odlikama pravoga vladara i idealnom društvu. U vrijeme prosvjetiteljstva Juraj Papánek piše na latinskom “Povijest slavenskoga plemena”. Jozef Ignác Bajza (1755–1836) autor je prvoga slovačkog romana “Dogodovštine i iskustva mladoga Renéa”. Teolog Anton Bernolák (1762–1813) radi na emancipiranju slovačkoga od češkoga jezika (“Grammatica slavica”). U buđenju slavenske svijesti kod Slovaka neosporne su zasluge imali Pavel Jozef Šafárik (1795–1861), Ján Kollár (1793–1852) i Ján Hollý (1785–1849). Romantizam među Slovacima donosi jačanje nacionalne samosvijesti. To je vrijeme pojave i rada Ľudovíta Štúra (1815–1856), Jozefa Miloslava Hurbana (1817–88) i Janka Matúške (1821–1877, autora teksta slovačke himne), Janka Kráľa (1822–1876) i Samuela Tomašika (1813–1887), kada slovački jezik postaje književnim. Austro-Ugarska nagodba suočava Slovake s brutalnim pritiskom vladajuće mađarske klase, zatvaraju se neke slovačke škole, a 1875. ukida se i Matica slovačka. Romantičare zamjenjuju realisti (pjesnik Pavol Orszagh-Hviezdoslav (1849–1921), prozaik Martin Kukučín (pravim imenom Matej Bencúr, 1860–1928). Stvaranjem Čehoslovačke Republike slovačka književnost doživljava procvat. Izlazi niz književnih časopisa, formiraju se književne skupine, a pjesnici se upoznaju s avangardnim pravcima europske književnosti (Rudolf Fábry, Janko Jesenský, Ján Poničan, Daniel Okáli, Vladimír Roy, Martin Rázus i Štefan Krčméry). Među prozaicima toga razdoblja ističu se Ján Hrušovský, Peter Jilemnický, Janko Alexy, Milo Urban, Ladislav Nádaši-Jégé, Fraňo Kráľ i Margita Figuli, među dramatičarima Ivan Stodola. Poslije II. svjetskoga rata u slovačkoj je književnosti snažno prisutna socijalna tematika i književna metoda socrealizma. Najvažniji pisci Dominik Tatarka, František Hečko, Ladislav Mňačko, Vladimír Mináč, Katarina Lazarová, Peter Karvaš i Alfonz Bednár. U pjesništvu prednjače Laco Novomeský, M. Válek, M. Rúfus, Jan Kostra, Pavol Horov, Andrej Plávka, Štefan Žáry, Vladimír Reisel i dr.