mandat (lat.) 1. Vrsta ugovora kojim se jedna stranka, mandatar ili opunomoćenik, obvezuje drugoj strani, mandantu ili mandatoru (opunomoćitelju), da će u njezino ime i za njezin račun obaviti prav. poslove ili izvršiti neku radnju koju joj ova povjeri. Prema obliku, m. može biti pisani (mandatum scriptum), ili usmeni (mandatum nuncupativum). Prema širini ovlasti, može biti opći (mandatum generale) ili posebni (mandatum speciale). Prema slobodi djelovanja mandatara, m. može biti neograničen (mandatum illimitatum) ili ograničen (mandatum limitatum). 2. Zastupnički mandat, punomoć zastupnikâ u predstavničkom tijelu (parlamentu) da zastupaju svoje birače na temelju rezultata provedenih izbora. Mandat može biti oduzet samo u slučaju ako zastupnik krši zakonom utvrđene norme, a osigurana mu je sloboda polit. istupanja (čl. 74. Ustava RH).