Marinković, Ranko, hrv. pripovjedač, dramatičar i esejist (Vis, 22. II. 1913 – Zagreb, 28. I. 2001). Po završetku studija romanistike 1935. radio kao kritičar i publicist. II. svj. rat proveo u internaciji. Bio dir. drame HNK, poslije prof. na Akademiji za kaz. umjetnost u Zagrebu. Praizvedba njegove prve drame Albatros bila je 1939. na pozornici zagrebačkoga HNK, velik uspjeh doživio je mirakl Glorija (1956), koji suprotstavlja svijet Crkve svijetu cirkusa, ideološki sustav emotivnim vrijednostima. Prva pripovjedna knjiga Proze (1948) ocrtava tematski krug Marinkovićeva opusa, vezanog uz mediteransko ozračje, gdje se radnja i ljudske sudbine situiraju u zatvorenu sredinu otočkog mjesta. Zbirka novela Ruke (1953), koja će doživjeti više od 30 izdanja, potvrđuje M. kao analitičkog pripovjedača koji se na pirandellovski način bavi pitanjima ljudskog identiteta. Roman Kiklop (1965) smatra se vrhuncem Marinkovićeva opusa i hrv. modernističkog pripovijedanja. U okvirno pripovijedanje uklopljeni su refleksivni i esejistički dijelovi, simboličko-alegorijska razina značenja, sklonost jezičnom eksperimentu i knjiž. groteski. Intertekstualnost Kiklopa očituje se u referencama na velika imena svj. književnosti, od Homera i Sofokla, do Shakespearea, Molièrea i Dostojevskog. Kao esejist i kritičar (Geste i grimase, 1951) M. se pokazuje kao oštrouman intelektualac i vrstan estetičar, posebno zaokupljen temom humorizma. Ostala djela: romani Zajednička kupka; Never more. Novele: Ni braća ni rođaci; Oko Božje. Drame: Politeia; Pustinja. Eseji: Nevesele oči klauna.