mišljenje, proces oblikovanja misli, intelektualni postupak zasnovan na iskustvu i znanju, te njihovu kombiniranju i novom uobličavanju. Putem m. čovjek stječe svijest o sebi i o stvarnosti, unosi smisao i organizira svijet koji ga okružuje, što ga razlikuje od drugih živih bića, budući da, kako se danas drži, i neke životinje posjeduju određene oblike inteligencije. Mišljenjem, koje je uvijek individualan psih. čin, svaki se čovjek razlikuje i od drugog čovjeka. M. se ne svodi samo na sposobnost objašnjavanja i rješavanja postojećih problema, jer uključuje i sposobnost izmišljanja novih problema, predviđanja i projektiranja budućnosti, pa i novih i drugačijih svjetova. M. nije moguće definirati bez pomoći pojmova kojima se služimo u psihologiji (podražaj, osjećaj, čuvstvo), logici (sud, zaključak), filozofiji (ideja, pojam, spoznaja), jeziku (riječ, rečenica, govor), te s obzirom na fiziološku osnovu koju tvore procesi u sred. živčanom sustavu, dakle, i u vezi s područjima koje istražuju biol. znanosti. Svi ti elementi zajedno tvore mišljenje, ali svaki od takvih pristupa izdvojeno, daje samo parcijalno određenje mišljenja. Tako je m. holistički kompleks koji se razlaže ponajprije ovisno o aspektu znanstv. ili kakva drugog pristupa ili interesa. Sa stajališta sociologije mišljenja, primjećuje se da je i “mišljenje o mišljenju” samo jedno “mišljenje”, pa je kolokvijalnu formulu “koliko ljudi toliko mišljenja” veoma teško nadvladati nekim jedinstvenim, općeprihvaćenim ili obligatornim mišljenjem, iako kod pojedinaca, a često i u društvu, postoji jaka potreba za takvim ograničavanjima. Zato se i govori o dogmatskom m., slobodnom m., skeptičnom m., religioznom m., znanstvenom m. i sl. Poželjno slaganje mišljenja u nekom javnom pitanju, u demokr. društvu postiže se konsenzusom, a kod potrebe donošenja sasvim određene odluke, poštuje se pravo na izdvojeno mišljenje. Iako opće mišljenje izražava spontano slaganje o nekom pitanju, do njega se dolazi različitim tipovima uvjetovanosti koji nisu u vezi sa samim psih. procesom, nego su vezani uz različita stanja kolektivne svijesti, te se s njom takvo m. i mijenja. Ni sama različitost m. ne može biti podvedena pod logičke kategorije; one mogu razrješavati pitanja ispravnog zaključivanja, ali ne i ispravnog mišljenja. U psihologiji se posebno istražuju pitanja formiranja pojmova, vezano uz ulogu različitih podražaja, a otvara se i put proučavanja različitih oblika misli u odnosu na intenzitet različitih osjećaja. Teorije o razvitku m. putem stvaranja iskustva o “pokušajima i pogreškama” ne mogu objasniti fenomen kreativnog mišljenja koje nadilazi puku intelektualno-biol. uvjetovanost. Posebno se ističe problem apstrakcije u procesu u kojem m. rješava zagonetke logičkim procedurama, i onim posve formalno-logičkim, a koje se ne mogu izvesti iz samog iskustva, nego su forme njegova sređivanja, kao što se i umjetnost služi imaginarnim koje također ne može biti izvedeno iz iskustva. Odatle se u filozofiji govori o transcendentnim oblicima misli koji su pretpostavka samog m., a u religiji pomišlja na Boga, u koga bijaše misao, i od koga ju je čovjek dobio. Istraživanjem m. putem njegove patologije bavi se psihijatrija: bježanje ideja, blokiranje m., mentalna konfuzija i dr. upućuju na odgovarajuća opsesivna stanja i mentalne bolesti, te se tako iznalaze razni slojevi mišljenja, oni bliži biol. procesima, zatim socijalno uvjetovani i oni vezani za same individualne sposobnosti. Svakako je moguće govoriti o razvitku mišljenja kod svakoga pojedinačnog čovjeka, od dječje dobi do starosti, koje ide od eidetskih predodžbi do formiranja apstraktnoga pojmovnog svijeta, pa se tako i rabe termini racionalno i iracionalno m. Ipak, složenost jezika, kojim se služi i dijete od najranije dobi, već uključuje operacije kombiniranja pojmova i zaključivanja koje su složenije od svake mat. logike. Također, kult. antropologija pokazala je da tzv. “divlja misao”, koja bi navodno izražavala tip mišljenja u primitivnim zajednicama, rabi samo različite vrste simbola kao pojmova označavanja “konkretnosti” predmeta m., ali se sama struktura m. ne razlikuje od strukture posve znanstv. tipa m. I složenost jezičnih oblika i logičko-gramatičkih formi izražavanja m., dapače, pokazuje znatnu redukciju od starijih prema mlađim stanjima istih jezika, pa se razvijenost m. ne može vezati uz razvijenost (ili nerazvijenost) jezika. U tom smislu sposobnost mišljenja univerzalna je ljudska sposobnost od postanka samog čovjeka, nezavisna od svake rasne, spolne ili kakve druge biol. determinante, ali su učinci te sposobnosti ovisni o nizu soc., polit., obrazovnih, pov. i drugih uvjeta.