monodija (grč.), glazba koja ima samo jednu melodijsku liniju, točnije za posebnu vrstu solističke popijevke s instrum. pratnjom. Nastala o. 1600. iz želje članova Firentinske kamerate da obnove starogrč. kaz. pjevanje. Obilježje joj je pjevačka (vokalna) dionica recitativnog tipa i figurirana pratnja. Monodijsko se pjevanje os. razvilo u XVII. st. (opere i madrigali Monteverdija), a poslije su tekovine monodijskog načela ili stila ušle u opere, kantate, oratorije, duhovne koncerte, arije, solističke popijevke i instrum. sonate.