Monroeva doktrina, naziv za skup izolacionističkih i hegemonističkih polit. načela SAD-a koju je 2. XII. 1823. u svojem godišnjem obraćanju Kongresu izložio predsj. James Monroe. Doktrina je sadržavala četiri osnovne točke: SAD se uzdržava od bilo kakva miješanja u unutarnju politiku ili ratove između pojedinih eur. država; SAD priznaje sve dosadašnje kolonije ili ovisne zemlje koje se nalaze u vlasti pojedinih eur. sila u Zap. hemisferi; svaki kolonizatorski, ekspanzionistički ili intervencionistički pokušaj eur. država na amer. kontinentu smatrat će se neprijateljskim činom protiv SAD-a. U doba nastanka ta je politika ponajprije bila usmjerena protiv intervencionističkih namjera eur. sila prema španj. i port. kolonijama u Juž. Americi koje su stekle neovisnost, te protiv rastućega brit. utjecaja u toj regiji, koju je SAD počeo držati svojom zonom. SAD je prvi put aktivno iskoristio načela M. d. 1845. i 1848. kada su Vel. Britanija i Španjolska upozorene da ne stvaraju voj. baze u Oregonu, Californiji i na poluotoku Yucatánu. Tek poslije 1870. počinje se koristiti kao opravdanje za imperijalističko širenje SAD-a na prostore Sjev. i Sr. Amerike. Na osnovi M. d., SAD je zahtijevao povlačenje intervencionističkih postrojba Napoleona III. iz Meksika i inzistirao na pravu isključive kontrole nad Panamskim kanalom. God. 1904. predsj. Th. Roosevelt uključio je u M. d. i tzv. načelo preventivne akcije kojom SAD uzima sebi za pravo da, u slučaju djelovanja neke latinskoamer. zemlje protiv interesa SAD-a, ima pravo intervenirati u unutarnje poslove te zemlje. Tako je SAD intervenirao u Santo Domingu 1905. i 1916. i dr. Sudjelovanjem u I. i II. svj. ratu te ulaskom u UN, SAD je u praksi napustio M. d. Ipak, određeni produžetak M. d. jesu amer. voj. intervencije na Kubi 1962. i Grenadi 1983, a svojevrsna modifikacija doktrine je i shvaćanje o ulozi SAD-a kao “zaštitnika slobodnog svijeta”.