Morlaci (od Maurovlahos, bizantskoga naziva za pastire potomke balkanskih starosjedilaca, u prijevodu: Crni Vlasi, najvjerojatnije po tamnoj suknenoj odjeći), naziv za stanovništvo u zaleđu istočne obale Jadranskoga mora. U Senjskom statutu (XIV. stoljeće), pastiri koji putuju od zimišta k ljetištu na planinu i natrag. Mletački spisi iz XVII. i XVIII. stoljeća Morlacima su nazivali sve prebjege ili doseljenike (i katoličke i pravoslavne vjere) iz Osmanskoga Carstva koji su se naselili u zaleđe istočne obale Jadrana, zatim i cjelokupno seljačko stanovništvo izvan zidina dalmatinskih gradova. Tako se i u novije doba brđani u zaleđu dalmatinskih gradova nazivaju zajedničkim imenom Vlasima (Vlajima). U doba mletačko-osmanskih ratova Morlaci su imali zapaženu ulogu kao vojnici. U cilju osiguranja mletačke granice prema Osmanlijama, posebnim su povlasticama poticani morlačke starješine (serdari) i njihove obitelji na naseljavanje teritorija pod mletačkom vlašću. Najveći broj Morlaka naselio se u zaleđu dalmatinskih gradova, napose u Ravnim kotarima, tijekom XVII. stoljeća. U narodnim pjesmama osobito je opjevano junaštvo morlačkih junaka Ilije i Stojana Jankovića, Petra i Ilije Smiljanića, Marka Sorića i Stanislava Sočivice. Prestankom mletačke vlasti u Dalmaciji, naziv Morlak polako nestaje iz uporabe. Talijanski putopisac A. Fortis prikazao je u Putovanju po Dalmaciji (1774) običaje Morlaka i sačuvao ih od zaborava, a u romantizmu (XIX. stoljeće) “morlakizam” postaje zahvalna tema književnosti i umjetnosti (I. Lovrić, M. Kažotić, Ch. Nodier, P. Mérimée).