mozaik, VI. st., Ravenna, St. Vitale
mozaik, Neptun, Herculaneum
mozaik (tal.) 1. Slikarska tehnika slaganja malenih, raznobojnih, tijesno zbijenih kvadratnih ili višekutnih kockica od kamena, glazirane keramike i stakla u meku podlogu od žbuke. Kompozicije mogu biti ornamentalne (biljni, geometrijski ukrasi) i figuralne (mitol. i alegorijski prizori, portreti i žanr-scene), a podloga u koju se slažu kockice podovi, svodovi, zidovi i pročelja. Dekorativna tehnika egip. i mezopotamske umjetnosti; u grč. umjetnosti javlja se u većim razmjerima tek od helenističkog doba (Bitka Aleksandra Velikog s Darijem III.). U rim. doba raširena tehnika urešavanja kuća i ladanjskih vila. Najviši stupanj dostiže u ranokršć. i biz. umjetnosti (mozaici u Rimu, Ravenni, Poreču, Carigradu, Veneciji, Montrealu, Palermu). Od XIV. st. istiskuje ga fresko slikarstvo. Tehnika mozaika primjenjuje se ponovno od XIX. st. pretežito u dekoriranju reprezentativnih i sakralnih objekata u doba historijskih stilova i secesije. U skladu s težnjama moderne umjetnosti sred. XX. st. nastaju zanimljiva ostvarenja u mozaiku.