navigacija (lat.), plovidba; izvorno, vještina upravljanja i vođenja broda, poslije i svih drugih prometala, kopnenih i zračnih, te svemirskih letjelica. Danas i tehnika vođenja cestovnih vozila uz korištenje satelitskih i drugih sustava pri određivanju položaja i smjera kretanja prema upisanom cilju. U tradic. pom. n. osnovna su sredstva kompas, brzinomjer, sekstant, kronometar, te pom. karte i peljari. U antici su za n. služili tzv. periplusi s opisom položaja pojedinih mjesta. Položaj plovila s pomoću mjerenja položaja nebeskih tijela određivao se astrolabom. Arapi, vjerojatno iz Kine, donose na Sredozemlje magnetski kompas. S pomoću glasovite Mercatorove karte (1569), koja uzima u obzir kutove smjera gibanja, s većom se sigurnošću moglo ploviti kompasom i na veće udaljenosti, a usavršavanjem brodskoga kronometra (J. Harrison, 1735) preciznije se mogla utvrditi geogr. dužina. U moderno doba razvijaju se veoma precizne elektron. i satelitske navigacije, od radara do inercijskih navigacijskih sustava (prva primjena u polarnom putovanju podmornice Nautilus 1956), te suvr. satelitskoga globalnoga položajnog sustava (GPS) koji pokriva cjelokupnu zemaljsku površinu s točnošću određenja položaja na manje od 10 m. S otvaranjem mogućnosti upotrebe tog sustava za sve korisnike od 2000. izostaje i potreba održavanja svih drugih ranijih sustava elektron. navigacije, osim kao pričuvnih.