Vladimir Nazor
Nazor, Vladimir, hrv. pjesnik, pripovjedač, romansijer, putopisac, esejist i pisac za djecu (Postira, Brač, 30. V. 1876 – Zagreb, 19. VI. 1949). Nakon djetinjstva na Braču, školovao se u Splitu, Grazu i Zagrebu. Radio većinom kao srednjoškol. prof. Za II. svj. rata otišao u partizane zajedno s Ivanom Goranom Kovačićem. Postao predsj. ZAVNOH-a. U književnost ulazi kao pjesnik, vezan uz razdoblje moderne. Oblikuje nacionalno inspiriran ciklus s mitol. i pov. tematikom: Slavenske legende, 1900; Živana, 1902; Hrvatski kraljevi, 1912; Lirika, 1910; Nove pjesme, 1913; Intima, 1915; Pjesni ljuvene, 1915. Nazorov pjesnički opus izuzetno je tematski i vrsno raznolik. Pod utjecajem d’Annunzija stvara liriku u duhu panteizma, rabi klasicističke oblike i starozavjetne motive. Poslije se okreće refleksivnoj lirici i osobnim temama (Intima, 1915). Kao pripovjedač neoromantičarskog poticaja, koristi se i mitskim nar. naslijeđem (Veli Jože) i oblikuje bajkoviti svijet modernističke fantastike. Tematizacija soc. problema dominira njegovim stvaralaštvom u 1930-ima i 1940-ima. Pov. roman Pastir Loda (1938) prikazuje višestoljetnu prošlost rodnoga Brača. Značajna je Nazorova epistolarna djelatnost i autobiografska književnost, a istaknuo se i velikim brojem eseja i prijevoda. Ostala djela: Medvjed Brundo, 1915; Tri priče za djecu, 1920; Pjesme o bratu Gavanu i sestri Siromaštini, 1930–31; Topuske elegije, 1933; Govori i članci, 1945; Kurir Loda, 1946; Partizanka Mara, 1946; Putopisi, 1942. i dr.