neoklasicizam 1. Stil u lik. umjetnostima u doba → historicizma koji preuzima teme i oblike iz antike, renesanse i klasicizma. Također, smjer u slikarstvu prve pol. XX. st. (krug oko Picassa i A. Deraina, u hrv. slikarstvu I. Režek, u Italiji skupina valori plastici). Pojednostavljenim oblicima i strogim crtežom grade monumentalne kompozicije klas. motivike. 2. glazb U širem smislu označuje sve stilske pravce koji se idejno-estetski nastavljaju na tradiciju bečkoga klasicizma, a u užem smislu stvaralačku oslonjenost na njegova načela kao reakciju na određene pojave kasnoga romantizma (impresionizam, ekspresionizam). Temeljne značajke: uravnoteženost oblika i sadržaja, suzdržanost čuvstava, jasnoća oblikovanja, harmonija građena na tonalnoj dijatonici, slobodna primjena disonanci. Prve značajke novog stila sadrže neka djela I. Stravinskoga (Kralj Edip, Simfonija psalama) i S. Prokofjeva (Klasična simfonija). Neoklasična stilska orijentacija znatno se razvila u 1930-ima, pa se među predstavnicima nalazi niz istaknutih skladatelja – P. Hindemith, A. Casella, G. F. Malipiero, B. Martinů, B. Blacher, J. Français.